Wiesner, Ljubo

ilustracija
WIESNER, Ljubo

Wiesner [vi'zner], Ljubo, hrvatski pjesnik, kritičar i publicist (Zagreb, 2. II. 1885Rim, 3. VII. 1951). Gimnaziju pohađao u Zagrebu. Živio je bohemski, a tijekom života bavio se različitim poslovima: novinarstvom, korekturom, nakladništvom, prevođenjem, akviziterstvom. Pokrenuo je i uređivao nekoliko književnih časopisa: Sutla (s K. Häuslerom i A. Novačanom, 1908), Grič (1917–19), Kritika (s M. Begovićem, 1920–22), a bio je i urednik Savremenika (1926–29). Objavljivao je eseje, feljtone, kritike i recenzije, a najviše je pisao o A. G. Matošu. Prevodio je s njemačkoga, engleskoga, francuskoga, talijanskoga, češkoga i ruskoga. Mnogobrojni su mu prijevodi objavljeni u vlastitim nakladničkim serijama, 1000 svjetskih pisaca (1924) i 1000 najljepših novela (1929–38). Za II. svjetskog rata zbog obiteljskih problema napustio Hrvatsku te boravio u Austriji i Berlinu, gdje je 1943–44. bio urednik nacističkoga časopisa Suradnja, a od 1948. živio je u Rimu, gdje je radio na Vatikanskom radiju. U književnosti se javio početkom stoljeća s nekoliko pjesama u različitim književnim glasilima. God. 1914. uredio je znamenitu antologiju Hrvatska mlada lirika, u koju je uvršteno i 5 njegovih pjesama, a napisao i predgovor zbirci, u kojem je iznio program pjesničke skupine Matoševih učenika, poslije okupljenih oko časopisa Grič. Wiesnerov opus, uglavnom nastao u duhu poetika simbolizma i impresionizma, sadrži 50-ak pjesama, većina kojih je okupljena u jedinoj pjesničkoj zbirci (Pjesme, 1926; nadopunjeno izdanje 1943). Na formalnoj razini vjerno slijedi matoševsku tradiciju, njegujući vezani stih i stroge lirske forme, posebice sonet. Na razini motivike prevladavaju esteticistički krajolici (Seosko jutro, Vrtlar, Tihi život, Šetnja u samoći), u kojima se nerijetko pojavljuju i sakralni motivi (Blago veče, Zvonar, Žalost večeri, Crkve, Remete); no idiličan i oduhovljen ugođaj wiesnerovskoga »katoličkog pejzaža« (A. B. Šimić) otkriva antimodernističke tendencije i implicitnu kritiku moderne civilizacije. Idiličnost mjestimice ustupa mjesto melankoličnim i pesimističnim tonovima, osobito u kasnijoj poeziji (Avantire, Ikarov odgovor, Zraka u dubinu, Kupac čarobnih krijesnica, Kip domovine), u kojoj se pojavljuju i veći, nešto slobodniji pjesnički oblici. Povijest modernoga hrvatskog pjesništva bilježi ga uglavnom kao najvjernijega Matoševa učenika, no uspio je zacrtati vlastiti pjesnički smjer te je utjecao i na potonje hrvatske pjesnike (A. B. Šimić, I. G. Kovačić, Đ. Sudeta, D. Cesarić).

Wiesner, Ljubo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 18.11.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=66133>.