Vrkić, Jozo, hrvatski književnik (Naklice kraj Omiša, 10. X. 1941 – Zagreb, 24. IX. 2013). Studij komparativne književnosti i psihologije završio na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1965. Djelovao je u Zagrebu kao samostalni književnik. U prozi je ponajviše pisao o životu Dalmatinske zagore, pokušavajući proniknuti u srž toga podneblja (Skučenost, 1968; Ptice ne šute, 1976; Šapat, 1996; Jedina, 1999; Strah od sjene, 2007). Pisao je i putopise (Ljuti puti, 1982; I u Sibiru žive ljudi, 2003; Divlja naša, 2008), drame (Rastava, 1997), radiodrame (Jamčenik, 1973; Šupljina, 1975; Berekin, 1976; Proklete postole, 1986., i dr.), radiokomedije (Sobica, 1972; Ženidba, 1973; Pokop, 1985; Božji smijeh, 1989., i dr.), eseje (Poratnik, 1998), književne kritike, kratke priče za djecu te radijske i televizijske adaptacije. Zapisivao je i obrađivao hrvatske bajke (Hrvatske bajke, 1994; Kraljevna se nasmijala, 2008), mitske predaje i šaljive narodne priče (Vražja družba, 1992; Hrvatske smješice, 2005; Mačkova družina, 2005), te basne i priče o životinjama (Vuk i janje, 2005).
