Vraz, Stanko (pravo ime Jakob Frass), hrvatski i slovenski pjesnik, kritičar i prevoditelj (Cerovec, Slovenija, 30. VI. 1810 – Zagreb, 24. V. 1851). Studij prava i filozofije pohađao u Grazu, ali je većinu vremena provodio proučavajući književnost i strane jezike. Ranu slovensku poeziju pisao je na zavičajnom dijalektu, zbog čega ju početkom 1830-ih nije uspio objaviti u časopisu Kranjska čbelica. Nakon prvoga posjeta Hrvatskoj 1833. oduševio se ilirskim pokretom. Iste je godine u Grazu upoznao Lj. Gaja; surađivao je u Danici od prvoga broja, potpisujući se isprva kao »Ilir iz Štajera«. Od 1837. pisao je isključivo na hrvatskom jeziku, a potkraj 1838. trajno se nastanio u Zagrebu te postao prvim hrvatskim profesionalnim književnikom. Pisao je i pod pseudonimom Jakob Rešetar s Cerovca te Nenad Bezimenović. God. 1842. s D. Rakovcem i Lj. Vukotinovićem pokrenuo je časopis Kolo, a 1846–48. bio je tajnik Matice ilirske.
Kao zagovornik romantičarskih ideja o značaju narodne poezije priredio je i objavio zbirku slovenskih narodnih pjesama Narodne pjesni ilirske: koje se pjevaju po Štajerskoj, Kranjskoj, Koruškoj i zapadnoj strani Ugarske (1839). U hrvatskoj književnosti javio se prijevodom slovenske balade Stana i Marko (Danica, 1835), a 1840. objavio je prvu od ukupno tri za života objavljene zbirke pjesama, ljubavni kanconijer Đulabije, ljubezne ponude za Ljubicu (I–II, III. i IV. objavljeni su posmrtno), posvećen Gajevoj nećakinji Lj. Cantily. U Đulabijama se prepoznaju utjecaji njemačke romantičarske lirike i mnogobrojne klasične reminiscencije, no njihovim se najvažnijim uzorom smatra poezija J. Kollára (Kći slave, 1824), od kojega je Vraz preuzeo središnji motiv povezivanja ljubavi prema ženi i domovini te ideju sveslavenstva, zagovornikom koje je ostao sve do smrti. Tom intimistički intoniranom ljubavnom zbirkom u onodobnu hrvatsku književnost, u kojoj je uglavnom prevladavala budničarska poezija, uveo je novi tip pjesništva, ali i novi lirski oblik, krakovjak (šesterački katren), podrijetlom iz poljske narodne poezije, koji su ubrzo preuzeli i ostali hrvatski romantičari. God. 1841. objavio je zbirku balada i romansi Glasi iz dubrave žeravinske, posvećenu ilirskoj »posestrimi« Dragojli Štauduar, u kojoj je nastojao ujediniti tradicije europske narodne i umjetničke balade (J. W. Goethe, A. Mickiewicz, J. L. Uhland). Posljednja zbirka poezije, Gusle i tambura (1845), sastoji se od četiriju ciklusa, elegično intoniranih Prvo lišće te Cvijeće i voće, zbirke prepjeva i parafraza europskih romantičara Iza mora te Povjestica, kao i satiričnoga dodatka Istina i šala, potpisanoga pseudonimom Jakob Rešetar s Cerovca. Napisao je i zbirku od 47 soneta Sanak i istina, posvećenu Hildegardi Karvančićevoj, djelomice tiskanu u Danici (1845) i almanahu Iskra (1846). Spjevan po uzoru na Petrarcu i Mickiewicza, taj kanconijer uz Vrazove izvorne stihove sadrži i 13 prepjevanih soneta. Ciklus od 7 gazela, kojim je Vraz taj izvorno orijentalni lirski oblik uveo u hrvatsku književnost, ubraja se među najvažnija ostvarenja hrvatske romantičarske lirike. Pisao je satire i epigrame, sabrane u ciklusima Neotesanci I i II, Komari i hobadi te Cigani, u kojima se kritički osvrtao na onodobne političke i književne prilike pa i suvremenike. Iznimno se vrijednim smatra i Vrazov bogat i raznovrstan prevoditeljski opus. Prevodio je s latinskoga, grčkoga, češkoga, ruskoga, poljskoga, slovenskoga, engleskoga, njemačkoga, francuskoga, španjolskoga i talijanskoga, ponajviše romantičarsku poeziju. U onodobnoj periodici objavljivao je putopise, dopise, bibliografske prikaze i književnokritičke članke. Zauzimao se za uvođenje strožih estetskih i profesionalnih kriterija u književnu kritiku. Uz P. Preradovića i I. Mažuranića smatra se jednim od najvažnijih pjesnika hrvatskog romantizma. Hrvatsku je književnost obogatio novim pjesničkim tipovima i oblicima, a pjesničkim, prevoditeljskim i kritičarskim radom približio ju onodobnoj matici europskih književnih strujanja.
