voluntarizam (prema latinskom voluntarius: dragovoljan).
1. Filozofski nauk koji volju drži temeljem svakoga psihičkoga akta i cjelokupnoga praktičnoga djelovanja. Različiti filozofski sustavi zbog rješavanja gnoseoloških, ontoloških, psiholoških, etičkih i drugih pitanja nalaze temelj volji u duševnim moćima (sv. Augustin); volja je ono bitno, ona je u svim stanjima i pokretima duše, u općem predodžbenom i spoznajnom procesu, osvješćivanje je akt volje (intentio animi), a razumsko mišljenje (rationatio) izvršava se po nakani volje. U slobodnoj volji Augustin vidi ćudoredno religioznu odgovornost. Vrlo specifičan oblik voluntarizma zastupa J. Duns Scotus, koji smatra da jedino volja, za razliku od razuma i uma, nije uvjetovana ničim već jedino samom sobom i da je stoga jedino ona sposobna donijeti slobodnu odluku. Kod A. Schopenhauera voluntarizam poprima gotovo fatalističke crte: svijet nije ništa drugo do rezultat voljne predodžbe o njem koja ga konstituira kao takvog i kroz njega hoće jedino samu sebe. Temeljno obilježje cjelokupne zbilje F. Nietzscheu jest volja za moć, a W. Wundtu sadržaji psihe dijelovi su voljnoga čina. Voluntarizam kao volja iracionalnih utemeljenja razvidan je kod H. Bergsona u intuitivnoj spoznaji te kod M. Schelera, koji ističe da čovjek živi kao samosvjesni subjekt u kojem se isprepleću nagonski impulsi. U etici, voluntarizam je stav da postoji volja u stvaranju vrijednosti (projektivizam i emotivizam). U teološkom utemeljenju voluntarizam drži da su sve vrijednosti takve kakve jesu na temelju Božje odluke, volja je temelj svijeta, ljudskoga i božanskoga bića; voluntarizam je ujedno i termin za fideističku poziciju (B. Pascal, S. Kierkegaard, W. James). U XX. st. stari voluntarizam s prirodnofilozofijsko-pragmatičnim stavovima često se zamjenjuje s novim shvaćanjima čovjeka kao nagonski emocionalnoga bića.
2. U ekonomskoj teoriji, izraz koji se rabi kako bi se upozorilo na proizvoljno shvaćanje ekonomskih zakona i gospodarskih procesa kao mehanizama i oblika koji ovisi o ljudskoj volji, a koje je karakteristično za utopijske projekte društvenih reformi, radikalne pokrete i totalitarne režime. U gospodarskom životu voluntarizam previđa kompleksnost, svestranu međuovisnost, postupnost i masovno sudjelovanje aktera u gospodarskim procesima, što ga čini neprikladnim i štetnim za ekonomsku stabilnost i efikasnost. Voluntarizam se posebno izražavao u vjeri u svemoć države i ideji da ona može nasilno uređivati ekonomske odnose, ne vodeći računa o zakonitostima ekonomskog razvoja. Ekonomisti su u pravilu upozoravali na njegovu opasnost u centralno-planskim gospodarstvima, inzistirajući na poštivanju zakonitosti ekonomskog razvoja, diferenciranosti rješenja i motivaciji aktera.
