STRUKE:

vlasništvo

vlasništvo, stvarno pravo koje nositelju daje najpotpuniju pravnu vlast nad stvari što ju pravni poredak dopušta i jamči. Vlasnik je ovlašten činiti sa svojom stvari sve što nije protupravno. Pravni koncept vlasništva nastao je i razvio se u rim. pravu (dominium, proprietas). Na temelju romanističke pravne tradicije, pravo vlasništva u suvremenom hrv. pravu određeno je kao: stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svojega nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima i zakonskim ograničenjima. Pravo vlasništva ograničeno je tuđim pravima i ograničenjima koja postoje radi zaštite drugih interesa. Tradicionalno se među vlasnikove ovlasti ubrajaju pravo posjedovanja (ius possidendi), pravo korištenja, uporabe (ius utendi), pravo korištenja plodova(ius fruendi), pravo raspolaganja (ius disponendi) i pravo isključenja trećega (ius excludendi tertii). Slojevito feudalno vlasništvo pojedine od tih ovlasti povjeravalo je različitim osobama; srednjovj. pravnici ipak su tu novu društv. realnost nastojali interpretirati s pomoću koncepata i pojmova rim. prava (dominium eminens, directum i utile). Dok je hrv. građansko pravo bilo uključeno u socijalist. pravni krug, postojala su dva usporedna vlasničkopravna režima: vlasničkopravni i društvenovlasnički, a danas je ponovno uspostavljena jednovrsnost prava vlasništva. Načelno pravo vlasništva može postojati samo na pojedinačno određenoj tjelesnoj stvari, pokretnini (res mobilis) ili nekretnini (res immobilis), a u pravilu se proteže i na njezine dijelove, prirast (accessio), plodove (fructus) i pripatke (pertinentia). Načelno svaka fizička i pravna osoba može biti nositelj prava vlasništva. Vlasništvo može biti ograničeno na temelju zakona, pravnih poslova i tuđih prava, no po načelu rekadentnosti (ius recadentiae), samim prestankom ograničenja ponovno se uspostavlja punina vlasničkih prava. Zakonska ograničenja prava vlasništva mogu biti opća i posebna. Opća ograničenja tiču se zabrane šikane, krajnje nužde i trpljenja zahvata izvan dosega vlasnikovih interesa (npr. zračni promet iznad svojega zemljišta, izgradnja tunela). Posebna su zakonska ograničenja vlasništva ona kojima zakonodavac, radi zaštite interesa i sigurnosti države, prirode, ljudskoga okoliša i zdravlja ljudi, ograničava izvršavanje prava vlasništva za određene situacije. Postoje i ograničenja prava vlasništva djelovanjem tuđih prava (npr. pravo služnosti, založno pravo). Ograničenja prava vlasništva mogu biti uspostavljena i vlasnikovim raspolaganjem (npr. ugovorom ili oporukom), uvjetom ili rokom. Opće su pretpostavke stjecanja vlasništva: sposobnost predmeta, sposobnost stjecatelja da stekne pravo vlasništva i pravni temelj. Pravni temelj u hrv. pravnom poretku mogu biti pravni poslovi, odluke vlasti (sudske ili upravne), nasljeđivanje i izravno zakon za stjecanje prisvojenjem, nalazom, priraštajem, dosjelošću i dr. Vlasništvo se štiti vlasničkim tužbama koje vuku podrijetlo iz rim. pravne tradicije: pravom vlasničkom tužbom (rei vindicatio), tužbom predmnijevanoga vlasnika za povrat stvari (actio Publiciana), tužbama za prestanak uznemirivanja (actio negatoria). Sud o vlasničkoj tužbi odlučuje u parničnom postupku, po općim pravilima toga postupka. Prestanak prava vlasništva može biti relativan, kada vlasništvo prelazi s jedne osobe na drugu, i apsolutan, do kojega dolazi propašću stvari, trajnim gubitkom samostalnosti stvari, stavljanjem stvari izvan prometa, izvornim tuđim stjecanjem vlasništva (npr. dosjelošću), odreknućem i na temelju odredbi posebnoga zakona. Postoje različiti oblici vlasništva, a najčešći su: privatno vlasništvo, suvlasništvo, zajedničko vlasništvo, javno vlasništvo.

vlasništvo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 14.11.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=65064>.