Vijetnamci

Vijetnamci (Viet, Kinh, starije ime Anamiti), narod nastanjen najvećim dijelom u Vijetnamu (72 milijuna pripadnika, 86,2% stanovništva). Više od 2 milijuna Vijetnamaca živi u SAD-u, Kanadi, Australiji, Laosu, Tajlandu, Kambodži i dr. U Vijetnamu žive pretežito u nizinskim područjima i bave se poljodjelstvom (uzgoj riže). Poznati su kao vrsni obrtnici-umjetnici (lončarstvo, tkanje, rezbarstvo u drvu i bjelokosti). Oko 50% Vijetnamaca ispovijeda mahayanski budizam, ostali su kršćani, taoisti, konfucijanisti i dr.

Povijest

Povijest  → vijetnam, povijest

Jezik

Vijetnamski jezik svrstava se u odvjetak vijet-muong mon-kmerske grane austroazijskih jezika. Njime govori više od 67 milijuna ljudi, prije svega u Vijetnamu, gdje je službeni jezik, ali i među vijetnamskom dijasporom u SAD-u, Australiji i drugdje. Ima tri skupine dijalekata (sjeverne, središnje i južne), a standardni je jezik izgrađen na sjevernom dijalektu u području Hanoija. Vijetnamski se danas piše prilagođenom latinicom koja se naziva quôc ngư; taj su način bilježenja vijetnamskih riječi već u XVII. st. izmislili francuski misionari; sve do početka XX. st. za pisanje vijetnamskoga koristilo se i pismo chư nôm, prilagođen oblik kineskih ideograma, s najranijim tekstovima iz XIII. st.

U fonološkom sustavu, poput većine drugih mon-kmerskih jezika, vijetnamski ima tri serije okluziva (zvučne, bezvučne i aspirirane) i složeni sustav tonskih naglasaka (u standardnom jeziku postoji šest distinktivnih tonova). Vijetnamski je jedan od najčistijih primjera izolativnih jezika: u njem gotovo uopće nema morfološki složenih riječi, a golema je većina riječi jednosložna. Gramatički odnosi izražavaju se redom riječi i posebnim gramatičkim riječima; nema gramatičkih kategorija roda i padeža, a poredak je sintaktičkih kategorija S(ubjekt) O(bjekt) V (glagol). Zbog dugotrajne kineske kulturne dominacije, posuđenice iz kineskoga čine oko 60% vijetnamskoga rječnika.

Književnost

Bogato naslijeđe vijetnamskih narodnih pjesama vjerojatno potječe iz ratarskih molitava što su bile dio zajedničke pretpovijesti i ostalih naroda iz mon-kmerske jezične porodice. Rječnik, prozodijski obrasci i teme tih pjesama svjedoče o njihovoj izvornosti te su do danas ostale utjecajne u pjesništvu i prozi. U usmenoj tradiciji najpoznatije su narodne balade (ca dao), koje se po načinu izvođenja (recitiranje pjevnim glasom, metrički ritam) razlikuju od narodnih pjesama (dân ca), koje se pjevaju uz glazbeni ritam. Usmena tradicija obuhvaća i svečane pjesme (ca tru) sa sjevera zemlje, tzv. odjeke prošlosti (vong cô) s juga, te poslovice (tuc-ngư: uobičajene riječi) koje su povezane s tradicijom ca dao. Narodno pjesništvo sačuvalo je i razvijalo vijetnamski jezik tijekom dugih stoljeća kineske kulturne i političke dominacije. Otkako su Kinezi u II. st. pr. Kr. osvojili Vijetnam, njihovo je ideografsko pismo gotovo 2000 godina služilo Vijetnamcima. Najstariji spomenici vijetnamske književnosti pisani su stoga kineskim pismom i potječu iz X. st., kada je bila uspostavljena vijetnamska država, a vijetnamski učenjaci razvili su ideografsko pismo (tj. chư nôm: južno pismo) koje je odgovaralo vijetnamskomu jeziku. To pismo supostojalo je uz kinesko do početka XX. st., kada je oba zamijenilo latinično pismo (tj. quôc-ngư: nacionalno pismo), koje je prvi predložio isusovački svećenik Alexandre de Rhodes (1651). Uvođenje toga pisma ubrzalo je opismenjivanje Vijetnamaca od kraja XIX. st. i pridonijelo širenju zapadnih ideja i književnosti. Afirmacija vijetnamskoga nacionalnog pisma chư nôm do XIII. st. označila je i početak autentične, samosvojne vijetnamske književnosti. Uz posuđene konvencije kineske književnosti, vijetnamska se kultura, a s njom i književnost, oblikovala pod utjecajem budizma, konfucijanizma i daoizma. Osobito značajno bilo je književno djelovanje budističkih svećenika iz škole thiên (poslije zen), koje je već u II. st. posredovanjem indijskih redovnika dospjelo u Vijetnam. Životopisi budističkih svećenika potječu iz X. i XI. st. (npr. »Cvijeće iz vrta thiêna« – »Thiên uyên tâp anh«), a pisali su ih redovnici Van Hanh, Viên Chiêu i drugi. U XIII. st. jedna je budistička sljedba (truc lâm: bambusova šuma) postala državnom religijom i snažno utjecala na književnost. No tijekom stoljeća kineske akulturacije nastao je jedinstven vijetnamski sustav vjerovanja, a konfucijanizam je, kao način upravljanja i življenja, književnost postupno odvodio u ruke dvorskih službenika i državnika, te se npr. visoki državni dužnosnik Nguyên Trai (1380–1442) smatra prvim istaknutim vijetnamskim pjesnikom. Zanimljiva je književna pojava i prosvijećeni vladar Lê Thanh Tôn (1442–97), koji je okupljao pjesnike i sâm napisao mnogobrojne poeme. U XVI. st. isticao se državnik Nguyên Binh Khiêm (1491–1585), koji je promicao razboritost, mudrost i umjetnost. Mogućnost izbora između pisama han-viêt (kinesko-vijetnamskoga) i chư nôm (nacionalnoga) piscima je pružala priliku da se priklone različitim formalnim i tematskim mogućnostima. Premda su se uglavnom oslanjali na tradicionalni dvostih od šest i osam slogova (tzv. luc-bat: šest-osam), pisci su osobito prihvatili kineski stalni oblik stiha lüshi (vijetnamski thơ đương luât: stih propisane strukture i naglasaka), koji je postao klasična prestižna književna forma, poput soneta u zapadnoj književnosti. U dvorskoj književnosti omiljeni su bili palindromski stihovi (noi lai) na vijetnamskome, a čitanjem ideograma unatrag postajali su pjesmom na kineskome. U XVIII. st. osobito vrijedno bilo je poetsko djelo vijetnamskoga pjesnika na kineskom jeziku, koje je poslije dobilo i vijetnamski obradbu, »Tužaljka ratnikove supruge« (»Chinh phu ngâm khuc«). Autor eruditskih pjesama bio je Lê Quy Đôn (1726–84), pjesmama često zagonetna značenja isticala se pjesnikinja Hô Xuân Hương (1772–1822), a Pham Thai (1777–1813) autor je romana u stihu. Pisac Nguyên Du (1765–1820) napisao je roman »Priča o Kiêu« (»Truyên Kiêu«), koji se smatra remek-djelom klasične vijetnamske književnosti. Priča o individualnoj slobodi i osjećaju karmičke sudbine sučeljava konfucijanska i budistička načela propitujući kroz njih kobnu ljubav (duyên) i osjećaj vlastite samosvijesti na kraju feudalnoga doba. Koristeći se vijetnamskim govorom i pismom (chư nôm) u 3253 tradicionalna dvostiha (luc-bat), djelo je recitiranjem postalo dostupno i nepismenima te steklo nacionalni status. Premda osporavan kao stran konfucijanskomu moralu, taj je roman književni spomenik jedne rafinirane kulture u propadanju; do danas je sačuvao svoju draž te naobraženi Vijetnamci često naizust znaju cijele ulomke djela.

Vijetnamska književnost druge polovice XIX. i prve polovice XX. st. svojevrsna je kronika pokretâ, razvoja i prevrata koji svjedoče o iščezavanju feudalnoga doba i življenju u kolonijalnim prilikama. Francuska kultura naglašeno je bila prisutna u svim područjima života, pa tako i književnosti, osobito 1860–1913. Svojom administracijom i djelovanjem misionara francuska je kolonizacija povećala broj zagovornika latinice (na čem su radili katolički misionari već od XVII. st.) te je nastalo novo razdoblje u vijetnamskoj književnosti, književnost na romaniziranom vijetnamskom jeziku (»la littérature en vietnamien romanisé«). Proučavala se vlastita prošlost, nastojalo se upoznati francusku kulturu i u njoj otkrivati ono što je slobodarsko i humano, htjelo se prevladati elitistički odnos prema umjetnosti i doprijeti do širega kruga čitatelja; počele su se afirmirati nacionalne i općeljudske vrijednosti te negirati kolonijalizam i težiti oslobođenju. Prve vijetnamske novine na latinici (1865) pokrenuo je Huynh Tinh Cua (1834–1907), koji je objavio i zbirku šaljivih pripovijesti, a 1895. i dvosveščani rječnik. Za sistematiziranje vijetnamskoga jezičnoga blaga zaslužan je Trương Vinh Ky (1837–98); skupljao je književna djela te objavio anamsku (vijetnamsku) gramatiku i »Francusko-anamski rječnik« (»Dictionnaire français-annamite«, 1884). Pisci revolucionarnih nazora borili su se za emancipaciju Vijetnamaca od svakoga tuđinskog utjecaja; Phan Bôi Châu (1867–1940) i Phan Châu Trinh (1872–1926) bili su zbog antikolonijalističkoga djelovanja osuđeni na smrt pa zatim pomilovani. Donekle je proturječno djelovao pisac široke naobrazbe Pham Quynh (1892–1945), urednik (1917–32) utjecajnoga časopisa»Južni vjetar« (»Nam phong«): prihvatio je francusku upravu kao danost koja može potaknuti nov način razmišljanja i pisanja i 1945. bio osuđen kao kolaboracionist. Neobično je važna i utjecajna bila uloga dvaju književnih pokreta, »Nezavisne književne skupine« (»Tư lưc văn đoan«), koju su vodili prozaici Khai Hưng (1896–1947) i Nhât Linh (1906–63), te pokreta »Novo pjesništvo« (»Thơ mơi«), oko kojega su se okupili pjesnici Bang Ba Lân (1912–88), Lưu Trong Lư (1912–91), Xuân Diêu (1916–85) i Cu Huy Cân (1919–2005). Oba su pokreta zaslužna za odbacivanje starih kineskih književnih kanona i stvaranje nove i žive književnosti na nacionalnome jeziku i pismu quôc-ngư. Njihove međusobne razlike u razumijevanju vijetnamskoga nacionalizma produbile su političke podjele, ali i pridonijele bujanju novinarstva, tako da je u Vijetnamu izlazilo 128 dnevnih novina otkako su Francuzi 1938. ukinuli cenzuru.

Ideološke razlike nakon 1945. uspostavile su ozračje u kojem je prevladavao socrealizam na sjeveru zemlje, gdje su uz osnivača Viêt-minha i pjesnika Ho-Ši-Mina (Hô Chi Minh; 1890–1969) svoje donekle neovisne glasove sačuvali pjesnici Xuân Diêu, Tô Hưu (1920–2002), Tê Hanh (1921–2009) i drugi, a na jugu, pod američkim utjecajem nakon 1954., djelovali su pisci Doan Quôc Sy (r. 1923), Vo Phien (1925–2015) i drugi.

Nakon završetka vijetnamsko-američkog rata 1975. nastala je postupno nova vijetnamska književnost, u kojoj su se tematizirala traumatična ratna iskustva, ali i problemi iz vijetnamske suvremenosti. Premda je značajan pjesnik Nguyên Duy (r. 1948), poslijeratno razdoblje osobito je obilježila fikcionalna proza: romanopisac Dương Thu Hương (r. 1947) autor je istaknutoga djela »Roman bez imena« (»Tiêu thuyêt vô đê«, 1991), zbirku pripovijedaka »General se povlači i druge priče« (»Tương vê hưu«, 1988) napisao je Nguyên Huy Thiêp (r. 1950), a Bao Ninh (r. 1952) napisao je roman »Tuga rata« (»Thân phân cua tinh yêu«, 1991). Neki pisci vijetnamskoga podrijetla djeluju u SAD-u, npr. Andrew Lam (r. 1964), spisateljica Monique Truong (r. 1968) i drugi.

Likovne umjetnosti

Prvi tragovi umjetničkog oblikovanja potječu iz mlađega paleolitika (I. tisućljeće pr. Kr.), iz razdoblja kada su predci današnjih Vijetnamaca iz južne Kine nastanili deltu Crvene rijeke. Prevladavajući utjecaji u vijetnamskoj umjetnosti dopirali su iz Kine i Indije, a znatni iz Kambodže, osobito kmerske kulture. Zbog geografskog položaja te političkih mijena i izmjene prevladavajućih religija (budizam, konfucijanizam), tijekom stoljeća mijenjali su se stilski izrazi, osobito u graditeljstvu hramova (konfucijevski Hram književnosti /Văn Miêu/ u Hanoiju, XI. st.; budistička Pagoda na jednom stupu /Chua Mot Cot/ u Hanoiju, XI. st., i Mirisna pagoda /Chua Hương/ u provinciji Ha Tay, XVII. st.), grobnica vladarâ i visokih državnih dostojanstvenika (grobni spomenik kraj Quy Nhona, XII. st.; grobni spomenik vladara Tu Duca /Tư Đưc/ u Hueu, sredina XIX. st.). Osim u graditeljstvu, visoka umjetnička razina postignuta je u kiparstvu, osobito u prikazima Bude u drvu, kamenu i polikromiranome laku (u XVII. st. dosegnulo vrhunac), na predmetima umjetničkog obrta, osobito glaziranoj i oslikanoj keramici (tehnički vrhunski primjerci od XI. do XIII. st.), u zlatarstvu i predmetima u tehnici laka. Kada je početkom XIX. st. prijestolnicom postao grad Hue, graditelji su se još jednom nadahnuli kineskim uzorima nastojeći da grad što više nalikuje Pekingu. Dugo razdoblje francuske kolonijalne vlasti ostavilo je traga i u umjetnosti, osobito u graditeljstvu. Gradile su se reprezentativne javne građevine, katoličke crkve, palače i vile, a veći dio vijetnamskih gradova poprimio je zapadnjački izgled. U Hanoiju je 1925. bila osnovana Visoka škola likovnih umjetnosti na kojoj su predavali francuski slikari, a mnogi su Vijetnamci odlazili na studij u Francusku. U drugoj polovici XX. st. umjetno je stvorena nacionalna umjetnost u službi političkih interesa komunističke partije. Teme likovnih ostvarenja, pretežno u grafici i kiparstvu, bili su portreti političara i prizori rada na polju i industrijskim postrojenjima, te povijesne kompozicije, osobito ratni prizori. Danas vijetnamski umjetnici uz poznavanje suvremenih svjetskih smjerova i stilova u izradbi svojih djela (slika, kipova, predmeta primijenjene umjetnosti) rabe tradicionalne slikarske i kiparske tehnike (akvarel na svili, raznobojni drvorez, kipovi i reljefi od polikromiranoga laka, intarzija sedefom).

Glazba

Tradicionalna kultura na području današnjega Vijetnama seže do razdoblja prije 4000 godina. Odlikuje ju velika raznolikost, pri čem dominira etnička skupina Viet (Viêt) ili Kinh, a druge etničke skupine, koje žive uglavnom u planinama, pokazuju sličnosti s odgovarajućim kulturama susjedne Kine, Laosa i Kambodže. Zbog tako razvedene multikulturne situacije nije moguće govoriti o jedinstvenoj vijetnamskoj glazbi, a glazbena kultura dominantne skupine Viet razlikuje se u četirima regijama, od kojih svaka ima vlastiti sustav folklorne, komorne, kazališne i sakralne glazbe. Neki od njih očituju utjecaje glazbenih kultura iz središnje Azije, Kine, Indije i s europskog Zapada. Instrumentarij vijetnamske glazbe najsličniji je kineskomu i može se svrstati u 8 kategorija: glazbala izrađena od kamena, metala, svile, bambusa, drva, kože, bundeve i gline. Najvažnija su aerofonska glazbala tipa flaute od bambusa (sao, tiêu), oboe (ken), usnih orguljica s bambusovim cijevima (khen, đing năm) i roga (npr. od roga vodenoga bivola). Među tradicionalnim kordofonskim glazbalima ističu se monokord (đan bâu), citra (đan tranh), dugovrate lutnje različitih oblika rezonantne kutije i broja žica (đan nguyêt, đan tam, đan ty ba, đan tinh) te raznovrsna gudaća glazbala (đan co, đan gao, đan nhi), a u XX. st. akulturirali su se zapadna gitara (ghi-ta) i violina (viô-lông). Najvažnija su membranofonska glazbala velik broj bubnjeva (bông, trông, đai cô, trông chiên, trông nhac, trông com, baranung, ganang, ngor i dr.). Brojna su i idiofonska glazbala: najraširenija čegrtaljka sinh tiên, potom sanh, cimbala (bat, châp choa), te različite vrste gongova. Iako je vijetnamska glazba pretežito vokalna, instrumentalni ansambli rabe se u komornoj, kazališnoj i sakralnoj, te ranije u dvorskoj glazbi, a sastoje se od raznovrsnih kombinacija udaraljki, gudaćih i žičanih glazbala. Vijetnamska glazbena teorija vrlo je složena. Ljestvice su pretežito pentatoničke, a specifičan modalni sustav (bac sustav i nam sustav) rabi se u različitim žanrovima i za izražavanje određenih raspoloženja. Poput kineske, vijetnamska melodika počiva na tonalnosti jezika (do 6 različitih intoniranja pojedinih vokala ili slogova, s različitim značenjima riječi), a razvija se po modelu teme s ornamentiranim varijacijama. U ritmici folklorne i umjetničke glazbe prevladava dvodobnost, često se rabi sinkopiranost, a u praksi postoji i slobodni ritam, osobito u kazalištu i improvizacijama. Improvizacija je vrlo važan čimbenik vijetnamske glazbene prakse i kulture u cjelini. Glazbenik izvoditelj cijeni se više po sposobnostima improvizacije nego po opsegu repertoara. Tradicionalna notacija slijedila je kinesku: kineski znakovi za pojedine tonove i njihove sklopove bilježili su se od vrha prema dnu i s desna na lijevo. U pogledu žanrova, vijetnamska glazba sastoji se od dvorske glazbe i plesova, komorne, ceremonijalne i sakralne glazbe, tzv. glazbe Hue, folklorne i kazališne glazbe te plesova. Vlastita dvorska glazba njegovala se već tijekom vladavine domaćih dinastija Hung (III. do I. st. pr. Kr.) i Li (Ly; XI–XIII. st.), a sredinom XV. st. vijetnamski dvor preuzeo je dvorsku glazbu kineske dinastije Ming. Za njezino izvođenje rabe se posebni ansambli (za staru, »elegantnu« i »veliku« glazbu) te posebni repertoari instrumentalne i vokalne glazbe i plesova. Komorna glazba tip je kultivirane umjetničke glazbe za zabavu, a izvode ju profesionalni glazbenici u manjim sastavima za manji auditorij. Nastala je u XV. st., a danas naglo nestaje. Tradicije glazbe Hue i srodnoga žanra »glazbe za vješte amatere« njegovale su se u južnom dijelu Vijetnama. Uz manje konfucijevske, kaodaističke i kršćanske tradicije, u Vijetnamu je najzastupljenija budistička vjerska glazba tung (pjev bez pratnje) i tan (pjev s instrumentalnom pratnjom za velike svečanosti). U Vijetnamu postoje 54 različite etničke skupine, svaka sa svojom glazbeno-folklornom tradicijom, a do sada je zabilježeno više od 6000 melodija. Najprisutnije su pjesme uz rad, dječje pjesme i uspavanke, potom ljubavne pjesme, naricaljke i dr. Svi oblici vijetnamskoga tradicijskoga kazališta sadrže pjesme, ples i instrumentalnu glazbu: bogato inscenirani klasični dvorski teatar (tuông) s povijesnim, mitološkim i narodnim pričama; kazalište cheo koje je tijekom vladavine dinastije Li nastalo iz folklornih tradicija bez raskošne scenografije, kostima i šminke; tzv. reformirano kazalište (cai lương), nastalo 1918., različito od tradicionalnih kazališnih formi, s prirodnijim pokretima, jednostavnijom scenografijom i blagim utjecajem kineske i zapadne glazbe. Svi navedeni oblici tradicionalne vijetnamske glazbe postupno uzmiču pred suvremenom gradskom kulturom u kojoj sve značajnije mjesto zauzima popularna komercijalna glazba, prikladna za širenje novim medijima (radio, TV, suvremena scena), ali i zapadna umjetnička glazba (koncerti, simfonije, opere i dr.) koju skladaju vijetnamski skladatelji odgojeni na Zapadu ili u duhu euro-američke umjetničke glazbe.

Vijetnamci. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 14.11.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=64603>.