struka(e):
ilustracija
BAZILIKA, rekonstrukcija Maksencijeve bazilike u Rimu (prema Durmu)
ilustracija
BAZILIKA, unutrašnjost San Apollinare in Classe (549) u Ravenni

bazilika (grčki βασıλıϰή: kraljevski dvor, dvorana; učeni latinski basilica: javna zgrada; kršćanski latinski: zgrada za bogoslužje), u antičkoj grčkoj arhitekturi dvorana (zgrada) u kojoj je službovao arhont basileus (kralj). U rimskoj arhitekturi razlikuju se dva osnovna tipa bazilike: basilica forensis, nalazila se na forumu (trgu) i bila je namijenjena javnomu životu, ponajprije kao sudnica i tržnica, ali i kao mjesto za održavanja vjerskih, vojnih i sličnih skupova, te basilica domus, velika dvorana u carskim palačama (Hadrijanova vila, palača Flavijevaca na Palatinu), termama (kupalištima) i privatnim vilama. Rimska bazilika redovito je imala oblik pačetvorine s najmanje tri broda (navis); središnji brod bio je viši i širi od pobočnih, od kojih je bio odijeljen dvama redovima stupova. Iznad krovova pobočnih brodova bila su dva vanjska zida s nizom prozora te je središnji brod bio najbolje osvijetljen. Bočni brodovi često su imali galerije (empore) za građanstvo. Nasuprot ulazu nalazio se povišen polukružni prostor – tribuna (egzedra), na kojem su sjedili suci ili drugi predsjedatelji skupa. Najstariju baziliku u Rimu izgradio je cenzor Katon 184. pr. Kr.; poznata je kao bazilika Porcia, nije sačuvana. Slijede bazilika Aemilia iz 179. pr. Kr. (nalazi se na sjevernoj strani Foruma) te bazilika Fulvia i bazilika Sempronia iz 170. pr. Kr. Iz carskoga doba potječe peterobrodna bazilika Iulia; najraskošnija je bila bazilika Ulpia, poslije Maksencijeve najveća rimska bazilika, podijeljena u pet brodova s četiri reda stupova, duga oko 130 m, tj. oko 30 m duža od bazilike Julije. Osim toga, srednji dio bio je produžen bočnim apsidama, koje su još više povećavale njezinu površinu. Građena je od nekoliko vrsta mramora različitih boja. Početkom IV. st. gradi se posljednja rimska bazilika, Maksencijeva, koju je dovršio car Konstantin I. Veliki. Već od Augustove vladavine grade se bazilike izvan Rima (Forum Iulii u Cividale del Friuli, Ostia, Pompeji, Tibur); slično je bilo i u rimskim pokrajinama u Africi, Aziji, Galiji, Germaniji, Panoniji, Hispaniji, gdje je utvrđeno da su bazilike postojale u mjestima Arelate (Arles), Aspendos, Carnuntum, Cuicul (Djemila), Doclea, Leptis Magna, Londinium (London), Sabratha, Thamugadi (Timgad), Tipasa i dr.

Od IV. st. kršćanstvo preuzima modificirani oblik profane bazilike kao sakralni prostor. Ona je već od Konstantina I. Velikoga dobila glavna obilježja, koja su poslije doživjela određene promjene. Kršćanske bazilike najčešće imaju tri broda odijeljena stupovima; u galerijama iznad pobočnih brodova bilo je mjesto za žene (matronaea). Poprečni brod – transept (transseptum), umeće se između apside i brodova te crkva poprima tlocrt latinskoga križa. Apsida je polukružna ili četvrtasto izbočena u osi srednjega broda, od kojega je odijeljena trijumfalnim lukom (arcus triumphalis). U apsidi se nalazi oltar, a ispred nje prostor s niskom ogradom za pjevače. Poslije se iznad oltara podiže kameni pokrov na stupovima (ciborium, tabernaculum) te propovjedaonica (ambon) u srednjem brodu uz pjevalište. Glavni dijelovi kršćanske bazilike jesu: prilazno dvorište sa zdencem u sredini (atrium), predvorje (porticus, narthex) kao prostor za katekumene, brod crkve (navis), najčešće trobrodan, te polukružna ili pačetvorinasta apsida. Uz apsidu se često naslanjaju dvije manje prostorije u dnu bočnih brodova: u jednoj se pripremaju žrtveni darovi, a druga je sakristija. Od V. st. grade se zvonici, ali odvojeni od same bazilike. Apsida kršćanske bazilike obično je na istočnoj, a ulaz na zapadnoj strani. Središnje mjesto u bazilici ima oltar. – Bazilikalni način gradnje prevladavao je pri podizanju crkava na Zapadu; u Italiji sve do renesanse. – Najpoznatije su starokršćanske bazilike San Paolo fuori le Mura, Santa Sabina, Santa Maria Maggiore u Rimu, Sant’Apollinare in Classe u Ravenni, Eufrazijeva bazilika u Poreču i dr.

Na hrvatskom prostoru otkrivene su mnogobrojne starokršćanske bazilike. U Saloni (Solinu) je utvrđeno nekoliko bazilika unutar i izvan gradskih zidina (dvojna bazilika, grobne bazilike na Kapljuču, Manastirinama, Marusincu); Eufrazijeva bazilika u Poreču iz VI. st. sagrađena na mjestu starije bazilike. Starokršćanske bazilike otkrivene su još u Puli, Nezakciju, na Velom Brijunu, u Vrsaru, Novalji, Bilicama kraj Šibenika, Stobreču, Sutivanu na Braču i drugdje.

U Katoličkoj crkvi bazilikom se nazivaju liturgijski privilegirane crkve. Razlikuju se basilicae maiores, npr. pet patrijarhijskih crkava u Rimu, i basilicae minores, važne crkve u Rimu i drugdje po svijetu. Počasni naslov basilica minor od druge polovice XVIII. st. dodjeljuje papa (u Hrvatskoj: bazilika Srca Isusova u Zagrebu, bazilika Uznesenja Blažene Djevice Marije u Mariji Bistrici, bazilika Presvetoga Trojstva u Ludbregu i dr.).

Citiranje:

bazilika. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/bazilika>.