Veličkov [veli'čkof], Konstantin, bugarski književnik (Pazardžik, 26. V. 1855 – Grenoble, Francuska, 3. XII. 1907). Pohađao francuski licej u Istanbulu. Službovao kao nastavnik u rodnom gradu. Sudjelovao u pripremanju Travanjskoga ustanka (1876) te bio osuđen na smrt; pomilovanje je ishodilo europsko povjerenstvo zaduženo za nadzor zakonitosti u doba nemira. Kao protivnik režima S. Stambolova bio je prisiljen pobjeći u Francusku i Italiju (1887–89), gdje je studirao slikarstvo. U Bugarsku se vratio 1894. te obavljao različite visoke dužnosti. Razočaran društvenim i političkim prilikama napustio je domovinu i umro u Francuskoj. – Vrlo obrazovan, stekao je glas europskoga erudita; poznavao je više jezika te ostvario mnogobrojne zapažene prijevode (s francuskoga, ruskoga, talijanskog i engleskoga jezika), osobito prijevode drame. Djelovao je i kao pjesnik, dramatičar, esejist, putopisac, književni kritičar i povjesničar. Premda je prve stihove objavio 1874., većina je njegovih djela objavljena posmrtno. Zapažena mu je bila pripovijest Zloduh (Talasămăt, 1893); sa stajališta idealističke estetike u esejima Pisma iz Rima (Pisma ot Rim, 1895) opisao je umjetničku baštinu grada. Sjećanja na zatvor tematizirao je u pripovijesti U tamnici (V tămnica, 1899); u Carigradskim sonetima (1899) sjetnim je tonom izložio ljubav prema zavičaju. Sklonost ponavljanju sentimentalističkih stereotipa pokazao je u dramama Nevjanka i Svetoslav (1874) te Vincenzo i Angelina (Vičenzo i Anželina, 1882).
