Vallejo [baje'xo], César, peruanski pjesnik (Santiago de Chuco, 16. III. 1892 – Pariz, 15. IV. 1938). Predavao na školama i koledžima; surađivao u časopisima i novinama; proganjan zbog političke djelatnosti. Od 1923. živio je u Parizu, te boravio u Španjolskoj i Sovjetskom Savezu. Jedan je od najpoznatijih hispanskoameričkih pjesnika XX. st. Stvarao je isprva (1915–18) pod utjecajem modernizma R. Daría (npr. zbirka Crni glasnici – Los heraldos negros, 1918), zatim avangarde (1919–26., npr. zbirka Trilce, 1922., u kojoj uvodi neologizme i eksperimentira grafičkim oblicima u duhu tadašnjih nadrealista), marksizma (1927–31), političkog razočaranja (1932–35) te kršćanskoga marksizma (1936–38). U posmrtno objavljenoj zbirci Ljudske pjesme (Poemas humanos, 1939) glasovitih je 15 pjesama objedinjenih naslovom biblijskoga prizvuka Španjolska, otkloni taj kalež od mene (España, aparta de mí ese cáliz), u kojima pesimistički meditira o španjolskom građanskom ratu. U njegovu pjesništvu, uz osobitost jezično-stilskog izraza, prevladava izrazita osjetljivost na nepravdu i ljudsku patnju. Autor je i romana Tungsten (Tungsteno, 1931), djela socijalne problematike u socrealističkoj maniri (1931), kratkih priča, putopisne proze i eseja i dr. Sabrana djela objavljena su mu 1965 (u Havani) te 1976 (u Barceloni).
