STRUKE:

univerzalije

univerzalije (srednjovjekovni latinski universalia, poimeničena množina srednjega roda od latinskoga universalis: opći).

1. U filozofiji, opći pojmovi koji obuhvaćaju sve pojedinačne odredbe jednoga roda bića. Univerzalije nisu samo supstancija, već su stvaralačke i određujuće, realnije ako su opće. Nakon Sokratova stajališta da je zadaća znanosti da misli svijet u pojmovima, nametnulo se pitanje kako se rodni pojmovi odnose prema realnosti. Opća su pitanja glede univerzalija: jesu li one otkrivene ili stvorene, kako se može misliti o nečem što samo nema poziciju u prostoru, a ipak ima primjere na mnogim mjestima i u različitom vremenu, kakav je odnos prema pojedinačnomu, može li se zajedničko svojstvo analizirati kao sličnost te kako duh opaža i opće svojstvo i njegove pojedinačne primjere? I. S. Eriugena postavlja načelo da istinu treba tražiti u općem, jer je ono rodni pojam, a pojavljuje se kao najizvornije zbiljsko, iz sebe stvara i u sebi sadrži vrstu i pojedinačno. Pojmovna piramida uzdignuta do metafizičkoga značenja doseže vrhunac u pojmu Boga kao najopćenitijega. Anselmo Canterburyjski svoj ontološki dokaz za opstojnost Boga daje iz realističke teze; ako je Bog najopćenitije biće, on je i najrealnije biće: ens realissimum, realitet od kojega se ništa više ne može pomisliti. S pojmom bitka nerazdjeljivo je vezan vrijednosni predikat savršenosti, stupnjevi bitka stupnjevi su savršenosti; što više nešto jest toliko je savršenije, ens perfectissimum. Rasprava o univerzalijama dominirala je srednjovjekovnom filozofijom u nastojanju da se osigura njihova istina i realitet. Platonizam je zastupao gledište da univerzalije postoje neovisno o stvarima (ante rem). Aristotelizam tvrdi suprotno: univerzalije postoje u stvarima (in re), ali nisu o njima neovisne. Konceptualizam shvaća univerzalije kao odraz shvaćanja pojmova i sklonosti uma da grupira stvari (post rem), nominalizam drži da univerzalije posjeduju mogućnost opisa istom riječju (flatus vocis) do tumačenja da je cjelokupan proces rezultat varljive reifikacije (tretiranje nečega kao stvari), koji navodi da mislimo o dvjema kategorijama stvari (pojedinačnima i univerzalnima), umjesto samo o pojedinačnima. Ekstremni realizam Guillaumea de Champeauxa govori o punom supstancijalizmu rodnih pojmova; univerzalno je prisutno kod svih pod njim obuhvaćenih individuuma. Rod postoji u pojedinačnom, jer se njegova opća identična bitnost oblikuje u svakom pojedinačnom primjeru. Teorija o univerzalijama vitalna je u mnogim područjima suvremene filozofije i logike, osobito baštineći srednjovjekovne teorije Boetija, W. Occama i Porfirija.

2. U lingvistici, naziv za hipoteze koje vrijede za sve jezike svijeta, odnosno za ljudski jezik općenito. Univerzalije koje vrijede posve beziznimno i bezuvjetno nazivaju se apsolutnim univerzalijama, npr. »Svi jezici imaju suglasnike i samoglasnike«, ili »Svi jezici imaju rekurzivnu sintaktičku strukturu«, itd. Nasuprot tomu implikacijske univerzalije imaju sljedeći oblik: »Za bilo koji jezik L, ako L ima svojstvo X, onda ima i svojstvo Y«, primjerice »Ako jezik ima temeljni poredak sintaktičkih elemenata S(ubjekt) O(bjekt) V (glagol), tada ima postpozicije (poslijeloge) umjesto prijedloga«. Mnoge implikacijske univerzalije ne vrijede beziznimno, već samo kao statističke tendencije, npr. »S učestalošću većom nego što može biti slučajno, ako u jeziku izravni objekt prethodi glagolu, imenska skupina u posvojnom genitivu također prethodi imenskoj skupini koja o njoj ovisi«. Implikacijske univerzalije u okviru lingvističke tipologije počeo je sustavno istraživati 1960-ih američki lingvist J. H. Greenberg. Za razliku od lingvističke tipologije, koja univerzalije shvaća kao induktivne generalizacije do kojih se dolazi proučavanjem pažljivo sastavljenih uzoraka jezikâ svijeta, generativna ili proizvodna gramatika usredotočila se na formuliranje univerzalija kao deduktivnih tvrdnji o apstraktnim svojstvima univerzalne gramatike, npr. »Svi jezici dopuštaju u svojoj sintaktičkoj strukturi pravilo pomicanja sintaktičkih konstituenata (pravilo »pomakni α«)«.

univerzalije. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 21.9.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=63231>.