struka(e): |
Unamuno, Miguel de
španjolski književnik i filozof
Rođen(a): Bilbao, 29. IX. 1864.
Umr(la)o: Salamanca, 31. XII. 1936.

Unamuno [~mu'no], Miguel de, španjolski književnik i filozof (Bilbao, 29. IX. 1864Salamanca, 31. XII. 1936). Od 1892. bio profesor grčkog jezika na Sveučilištu u Salamanci, gdje je bio i rektor (1901–14. i od 1931). Za diktature Miguela Prima de Rivere (1924–30) u progonstvu u Francuskoj, umro je u kućnom pritvoru pošto je 1936. javno izrazio neslaganje s politikom Falange. Javnim, otvorenim i dramatizmom prožetim iznošenjem vlastitih razmišljanja, osjećaja i iskustava vjerskoga života nadahnuo je naraštaje španjolskih pisaca: E. R. Curtius ga je zbog takva položaja javne figure par excellence nazvao excitator Hispaniae. U obliku pisama ili novinskih tekstova polemizirao je sa španjolskim i inozemnim intelektualcima. Najpoznatiji je po filozofskom ogledu O tragičnom osjećanju života (Del sentimiento trágico de la vida, 1913), u kojem raspravlja o ljudskoj egzistenciji iz očišta borbe razuma i vjere. Povijest ljudskoga mišljenja odlikuje se sukobom vjere i razuma, čovjekove smrtnosti i težnje za besmrtnošću. To donosi metafizičku tjeskobu, ali se iz nje rađaju vjera, nada i ljubav, jer se Bog objavljuje putem srca. Prema Unamunu, najdublji pokretač čovjekova djelovanja, izvor filozofije i religije, težnja je za besmrtnošću. U svojoj filozofiji života Unamuno je blizak S. Kierkegaardu; sam razum ne može naći konačnu svrhu, vjera izdiže vrijednosti života i donosi utjehu postojanju. U romanima uglavnom nije razvijao fabulu u klasičnom smislu riječi niti se utjecao tadašnjim narativnim inovacijama, nego je u likovima personificirao biblijske likove, odnos moći i razuma, ljubavi i drugih osjećaja, ideje, vrijednosti i sl., a fabulu i sadržaj temeljio je na filozofijom i vjerom nadahnutim odnosima među takvim likovima. Taj niz započeo je romanom Magla (Niebla, 1914), a nastavio romanima Abel Sánchez (1917), Tetka Tula (La tía Tula, 1921), Teresa (1924) i dr., dok je ranije prvim romanom, Mir u ratu (Paz en la guerra, 1897), u kojem propituje vlastiti vjerski osjećaj na pozadini idealiziranja djetinjstva, najavio i tzv. unutarnju povijest (intrahistoria), jednu od velikih tema Generacije ’98, tj. skupine pisaca s početka XX. st. koja je najdojmljivije izrazila posvemašnju krizu tadašnjega španjolskoga društva. Njegovim najboljim romanom drži se Sveti Emanuel Dobri, Mučenik (San Manuel Bueno, Mártir, 1931), u kojem ponovno tematizira vjeru kod pojedinca. Od knjiga ogledne proze izdvajaju se i naglašeno lirske reminiscencije na Cervantesove likove Život Don Quijoteov i Sanchov (La vida de Don Quijote y Sancho, 1905). Prvom knjigom pjesama (PjesmePoesías, 1907) pokazao se kao sljedbenik modernizma, ali se u drugoj (Velázquezov Krist – El Cristo de Velázquez, 1920) okrenuo vlastitoj religioznosti nadahnut španjolskim misticima XVI. st. Posmrtno je objavljen njegov lirski dnevnik koji je pisao sustavno od 1928. do smrti, Pjesmarica (Cancionero, 1953). Od dramskih tekstova najzanimljivije su njegove obradbe likova Fedre i Don Juana, koje se temelje na prijašnjim obradbama i autorovim vlastitim prije objavljenim kratkim pripovijetkama. Jedan je od najznamenitijih španjolskih književnika XX. st. i najistaknutiji predstavnik intelektualnoga nemira s početka stoljeća u Španjolskoj.

Citiranje:

Unamuno, Miguel de. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/unamuno-miguel-de>.