struka(e):

trgovačko pravo, grana prava. Počelo se razvijati u srednjem vijeku kao posebno pravo trgovaca (lex mercatoria). Njegovu su osamostaljivanju osobito pridonijele okolnosti da su odnosi između trgovaca bili uređeni posebnim trgovačkim običajima, da su postojali posebni trgovački sudovi za rješavanje sporova i da su se na sajmovima i u lukama razvijala posebna pravila; ona nisu bila nacionalna, nego su vrijedila i u odnosima trgovaca iz različitih jurisdikcija, pa je trgovačko pravo imalo prije svega međunarodni karakter. Posebnomu razvoju pogodovala je i jedinstvena djelatnost javnih bilježnika, koji su u znatnoj mjeri određivali sadržaj većine trgovačkih transakcija. Nastajanjem modernih država, u kontinentalnoj se Europi trgovačko pravo kodificira kroz nacionalne propise (npr. franc. Code de commerce iz 1807. i njem. Allgemeine deutsche Handelsgesetzbuch iz 1861., a pretečom se može smatrati franc. Ordonnance sur le commerce iz 1673). U početku je postojalo dvojstvo između trgovačkog prava, kao prava trgovaca, i građanskog prava, pravila kojega vrijede za osobe koje nisu trgovci. Kasnije kodifikacije (npr. švic. Zakon o obvezama iz 1911), načelno, jedinstveno uređuju trgovačko i građansko pravo. Tako pristupa i hrvatsko zakonodavstvo, prema kojemu se na sve obveznopravne odnose primjenjuju ista pravila, osim ako se za trgovačke ugovore ne određuje što drugačije. U doba socijalističkog uređenja trgovačko je pravo u Hrvatskoj bilo dio privrednoga prava, koje je obuhvaćalo i obvezne odnose i pravila koja danas čine dio prava društava, posebne grane prava, ali usko povezane s trgovačkim pravom.

U suvremenom svijetu trgovačko pravo ponovno se internacionaliziralo razvojem trgovine preko državnih granica i transakcija koje imaju međunarodno obilježje. Sukladno tomu, iznova se razvijaju međunarodni trgovački običaji i poslovna praksa. Poseban je zamah međunarodno trgovačko pravo dobilo stvaranjem Komisije Ujedinjenih naroda za međunarodno trgovačko pravo (UNCITRAL) na temelju rezolucije Opće skupštine iz 1966. Međunarodno trgovačko pravo određuje se kao skup pravila kojima se uređuju trgovački odnosi privatnopravne naravi, a uključuje različite države te obuhvaća: međunarodnu prodaju robe, vrijednosne papire i dokumentarne akreditive, propise o poslovanju u međunarodnoj trgovini, osiguranje, pomorski prijevoz robe, zračni prijevoz robe, cestovni i željeznički promet robe, prijevoz robe unutarnjim vodenim putovima, industrijsko vlasništvo i autorsko pravo te trgovačku arbitražu. UNCITRAL je danas samo jedno od tijela koja sudjeluju u kodifikaciji međunarodnoga trgovačkog prava, od kojih su neka osnovale države, a druga su nastala kroz različite oblike sudjelovanja adresata pravila trgovačkog prava (trgovaca, odnosno poslovnih ljudi, npr. Međunarodni institut za ujednačavanje privatnoga prava – UNIDROIT, Međunarodna trgovačka komora – ICC itd.). Njihova djelatnost rezultira donošenjem konvencija, model-zakona, model-ugovora, pravnih vodiča i drugih oblika kodificiranja trgovačkog prava na međunarodnoj razini.

Prema autorima, izvori trgovačkog prava dijele se na heteronomne (npr. zakoni, međunarodni ugovori i konvencije) i autonomne (stvaraju ih sami adresati, npr. običaji, uzance, opći uvjeti poslovanja, klauzule i termini). U trgovačkom pravu vrijedi široka autonomija u uređenju odnosa između stranaka, a u praksi se tek podredno primjenjuju dispozitivna pravila propisa. U ugovorima koji imaju međunarodno obilježje bitno je određivanje podredno mjerodavnoga (nacionalnog) prava za slučaj da ugovorne strane nešto ne urede svojim ugovorom, što je predmet proučavanja međunarodnoga privatnog prava.

Sporove iz trgovačkog prava mogu rješavati sudovi ili druga tijela (npr. arbitraže, mirovna vijeća, vijeća stručnjaka itd.).

Razvoju međunarodnoga trgovačkog prava, a time i nacionalnoga trgovačkog prava osobito pogoduje sve veći broj međunarodnih transakcija i činjenica da poduzetnici vrlo često sklapaju ugovore s poduzetnicima iz drugih država. To je razlog nastajanju harmoniziranih ili unificiranih pravila za određene odnose koji se smatraju dijelom trgovačkog prava. Usmjerenost na međunarodnu trgovinu dovela je i do potrebe da se pravila o tome institucionaliziraju, što je učinjeno ponajprije kroz stvaranje Svjetske trgovinske organizacije (WTO). Države također sklapaju ugovore kojima se stvaraju preduvjeti za sklapanje međunarodnih trgovačkih ugovora, potiče međudržavna trgovina i privlače strana ulaganja (npr. bilateralni ugovori o zaštiti stranih ulaganja, o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja i sl.).

U modernom ugovornom pravu sve se više brišu granice između trgovačkog prava, kao pravila koja vrijede za trgovce, i pravila koja se primjenjuju na osobe koje nisu trgovci. To je posljedica komercijalizacije obveznoga prava, jer obvezne odnose uvelike diktiraju odnosi koji nastaju u poslovnoj praksi.

Trgovačko pravo dio je privatnoga prava, jer uređuje odnose između osoba privatnoga prava (trgovaca), ali su za njega bitna i pravila javnoga prava, koja postavljaju ograničenja slobodnom uređenju ugovornih odnosa (npr. pravila tržišnoga natjecanja, deviznoga poslovanja, upravnoga prava, međunarodne trgovine itd.).

Citiranje:

trgovačko pravo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/trgovacko-pravo>.