Bartolus de Saxoferrato

Bartolus de Saxoferrato [ba'~ ~ saksofer:a:'to] (tal. Bartolo da Sassoferrato), talijanski pravnik (Venatura kraj Fabriana, Sassoferrato, 1313. ili 1314Perugia, 10. VII. 1357). Pravo studirao u Perugii (učitelj mu je bio Cino da Pistoia) i Bologni, a ondje je doktorirao 1334. Bavio se pravnom praksom u Umbriji i Ankonitanskoj marki, davao pravna mišljenja (consilia). Rimsko pravo predavao u Pisi (1339–42) i Perugii (1343–57). U svojim je raspravama zahvatio različite teme javnog i privatnog prava (represalije, zastupstvo, režim voda itd.). Najistaknutiji predstavnik pravne škole postglosatora. Zbog velikog ugleda, oko njegova povijesnog lika ovili su se i mitski elementi, te su mu pripisivali i djela za koja se njegovo autorstvo ne može dokazati. Bartolovo se stajalište (»opinio Bartoli«) smatralo snažnim argumentom u pravnim sporovima (nullus bonus iurista nisi sit bartolista), osobito na Iberskom, danas Pirenejskom poluotoku. Dijalektička metoda i dubinska unutarnja analiza smisla pravne norme, za koju se Bartolus zalagao, postala je tipičnom za pristup interpretaciji prava, poslije nazvana mos italicus, po kojoj su sljedbenici nerijetko nazivani i »bartolisti«. Teoretski postavio odnos između općeg (ius commune) i posebnog (statutarnog) prava, koji nije važan samo za rani razvoj međunarodnoga privatnog prava, nego i za teoriju prava. Mnoga su rana izdanja Bartolusova djela zastupljena u hrvatskim knjižnicama.

Bartolus de Saxoferrato. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 8.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=6092>.