teodiceja (francuski théodicée, od teo- + grčki δíϰη: pravo, pravednost), kod G. W. Leibniza (koji je prvi upotrijebio taj termin) pokušaj da se postojanje zla u svijetu uskladi s »Božjom pravednošću« i tezom da je postojeći svijet »najbolji od svih mogućih svjetova«. Kao savršeno biće, Bog je od beskonačnoga mnoštva mogućih svjetova izabrao najbolji, ovaj naš, koji je istodobno najsavršeniji i najslobodniji, ali tako da stvoreno biće nije savršeno, jer tada bi bilo jednako svojemu Tvorcu, tj. ne bi postojalo. U neoskolastici, teodiceja je isto što i naravno bogoslovlje (theologia naturalis), tj. (po C. Wolffu) filozofska disciplina koja o Bogu raspravlja polazeći od »naravnoga svjetla razuma« i spoznatljivosti vidljivoga svijeta (J. Stadler).
