Šoljan, Antun, hrvatski književnik i prevoditelj (Beograd, 1. XII. 1932 – Zagreb, 9. VII. 1993). Studirao je anglistiku i romanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Djelovao je kao profesionalni pisac i prevoditelj, bio urednik časopisa Međutim, Krugovi i Književnik te predsjednik hrvatskog centra PEN-a (1971–73).
Uz Ivana Slamniga jedan od najistaknutijih predstavnika krugovaškoga naraštaja, autor je raznovrsna književnog opusa – okušao se u gotovo svim žanrovima i vrstama. Prve pjesničke zbirke (Na rubu svijeta, 1956; Izvan fokusa, 1957) pisane su u dijalogu s hrvatskom tradicijom, ali i engleskim i američkim pjesnicima. Istodobno je započeo pisati feljtone i pjesme programatskoga karaktera u kojima iskazuje interes za egzistencijalno iskustvo, ponajprije temu otuđenosti u duhu Alberta Camusa (antologijska pjesma Bacač kamena). Nakon zbirke Gazele i druge pjesme (1970) započela je druga pjesnička faza, koju odlikuje raznovrsnija tematika, korištenje povijesnih motiva i ironizacija egzistencijalne teme. Te su pjesme pisane u različitim formama – od poslanica, dosjetki i anegdota, preko putopisne lirike, do onih klasicističkih i postmodernističkih. Posljednja zbirka Prigovori (1993) svojevrstan je testament u kojem se mnogobrojnim aluzijama vraća mediteranskomu zavičaju.
Njegova ranija proza (zbirka novela Specijalni izaslanici, 1957) žanrovski pripada tzv. prozi u trapericama – u pričama prati »klapu«, homogenu mikrozajednicu koja dolazi u sukob sa svijetom odraslih, ne samo u društvenom nego i književnom smislu. Vanjski svijet klapa shvaća kao izvor represije nad vlastitim identitetom. Ironija, kao reakcija lika ili pripovjedača, Šoljanovu prozu vodi prema društvenoj tematici. Roman Izdajice (1961), u kojem je postignuta samostalnost pojedinačnih poglavlja i spoj romana i eseja, tako u početku uspostavlja arkadijski ugođaj i avanturizam klape, ali na kraju utvrđuje kako je smisao klape iscrpljen pa klapa kao skupina postaje izdajicom vlastitoga naraštajnoga načela. Narativno je koherentniji roman Kratki izlet (1965), s fabulom o potrazi za identitetom i smislom koju provodi skupina studenata na ekskurziji u Istri. Riječ je o dinamičnoj egzistencijalnoj prozi, svojevrsnom romanu o odustajanju i alegorijskoj priči o naraštaju koji je izgubio iluzije. U romanu Luka (1974) pozornost je usmjerena na društveno-ekološku tematiku te birokratsku i političku manipulaciju, no u podlozi je ponovno priča o potrazi za smislom. Drugi ljudi na Mjesecu (1978) povratak su modelu proze u trapericama, ali i njegova istodobna relativizacija, jer ljetne avanture junaka koji žele pobjeći od svakidašnjice završavaju neuspjehom i povratkom u početno stanje. Dulja pripovijest Život i smrt Šimuna Freudenreicha, hrvatskog Joycea, objavljena u knjizi Hrvatski Joyce i druge igre (1989), u kojoj se eruditski poigrava s tradicijom, duhovita je priča o navodno zaboravljenom hrvatskom piscu i u cijelosti je zasnovana na citatnosti, u duhu borgesovske poetike fantastike.
Kao dramatičar afirmirao se dramskim tekstom Galilejevo uzašašće (1966), s tezom o intelektualnoj autonomiji i slobodi mišljenja. Šoljanove se drame kreću u rasponu od angažiranih (radiodrama Lice, 1963; Bard, 1985), drame apsurda (Klopka, 1970), do esteticističkoga parodiranja dramske baštine (Romanca o tri ljubavi, 1977), a u njima se često razotkrivaju mehanizmi vlasti i društvene stvarnosti. Kao kritičar i esejist pisao je dnevne kritike (Trogodišnja kronika poezije hrvatske i srpske, 1965; Zanovijetanje iz zamke, 1972), u kojima je eksplicitno iznosio vrijednosni sud, kao i portrete hrvatskih pjesnika svojega naraštaja, o kojima je pisao objektivno i kritički, bez naraštajne solidarnosti. Uredio je i nekoliko antologijskih izbora (Antologija hrvatske poezije, s Nikolom Milićevićem, 1966; Antologija moderne poezije zapadnog kruga, 1974). Samostalno i s I. Slamnigom prevodio je s engleskoga, njemačkog i ruskog jezika. Dobitnik je Nagrade Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus (1993).
