Šohaj, Slavko, hrvatski slikar (Zagreb, 8. VI. 1908 – Zagreb, 2. I. 2003). Diplomirao 1931. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (Lj. Babić, V. Becić); usavršavao se u Parizu 1931–32. i 1939. Bio je likovni suradnik Arheološkoga muzeja u Zagrebu (1935–65). Član JAZU (danas HAZU) od 1977. Na prvoj izložbi 1934. u Zagrebu, kao gost Grupe trojice, prepoznat je kao tipičan predstavnik figuralnoga poetskog realizma. Nadahnut Cézanneovom konstrukcijom kromatskih masa i Matisseovim kolorizmom, ostvario djela uravnoteženih ritmova i osebujna kolorističkoga bogatstva. Autor je autoportreta i portreta, putenih aktova, veduta (osobito Cavtata, Dubrovnika i Hvara), mrtvih priroda i figuralnih prizora smještenih u krajolik (Dječak II, 1938; Licitarsko srce, 1978; Autoportret, 1982; Akt s paravanom, 1987). Posebnu skupinu njegovih djela čine crteži u boji, akvareli i gvaševi naglašene dekorativnosti, na kojima se često uočava spontana improvizacija (Pont Sully, 1977). Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1978).
