Šegedin, Petar, hrvatski književnik i kulturni djelatnik (Žrnovo na Korčuli, 8. VII. 1909 – Zagreb, 1. IX. 1998). Učiteljsku školu završio u Dubrovniku, a Višu pedagošku školu i Filozofski fakultet u Zagrebu. Službovao kao učitelj u Kuli Norinskoj i Račišću (Korčula), a od 1939. u Zagrebu, kada se javio u Krležinu Pečatu pod pseudonimom Petar Kružić. Zauzimao je istaknute društvene položaje u kulturnom životu: tajnik Matice hrvatske (1945–47), te njezin predsjednik (1989), predsjednik Društva hrvatskih književnika (1953., 1968–70). God. 1956–60. bio je savjetnik za kulturna pitanja pri ambasadi u Parizu, a potom je djelovao kao slobodni književnik. Redoviti član JAZU (HAZU) bio je od 1963. Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo 1991. Pisao je novele, romane, eseje i putopise. Istaknuo se i aktivnom borbom za hrvatski jezik ulazeći u polemike s političkim neistomišljenicima. Vlastima je osobito zasmetala Šegedinova prosvjedna knjiga Svi smo mi odgovorni? (1971), koja je zajedno s nekim programatskim tekstovima V. Gotovca bila moralna kritika pritisaka što ih je tada provodila jugoslavenska vlada. Neko je vrijeme živio u dobrovoljnom progonstvu u Njemačkoj i bio na tzv. crnoj listi. Njegovom prozom, putopisima i novelistikom provlači se tema straha od manipulacije i represivnog aparata vlasti. U tom su smislu značajna tri trenutka: 1949. na Drugom kongresu književnika Jugoslavije, kada je prevladavala socrealistička estetika, referatom O našoj kritici pledirao je za slobodu i individualnost umjetničkog stvaranja te zagovarao raskid sa socijalističkom i utilitarnom estetikom, zauzimajući se za antidogmatizam; 1971. u Hrvatskoj se zauzimao za dostojanstvo nacionalnog entiteta; konačno, otkako mu je bilo dopušteno ponovno objavljivanje, uključio se u javne polemike pa je 1991. na prosvjednom skupu u Zagrebu analizirao psihologiju barbarogenija. Šegedinovi romani nemaju izravne veze s egzistencijalističkom filozofijom niti su njezina ilustracija, ali se temelje na srodnim postupcima koji su obilježili romane J.-P. Sartrea ili A. Camusa. Poput francuskih egzistencijalista, Šegedin opisuje pojedinačne svijesti, suzuje koncept vremena i prostora, a inzistira na tjelesnosti protagonista, na apsurdnom stanju njihova duha, na mučnini koju u sebi nose. Zanima se za krizna i rubna stanja ljudske svijesti, s duhovnom podlogom u pogledima S. Kierkegaarda, E. Mouniera i G. Bernanosa. Središnji dio Šegedinova opusa egzistencijalistička je trilogija koju čine romani Djeca božja (1946), Osamljenici (1947) te Crni smiješak (1969). Djecom božjom i Osamljenicima učvrstio je egzistencijalistički model pisanja u kojem je psihoanalitičkom i fenomenologijskom metodom obradio individualne sudbine u stanjima straha, tjeskobe, osamljenosti, otuđenosti. Romane je konstruirao od esejističkoga materijala, vrlo rijetko iz opisa zbivanja, a za junake je uzimao hendikepirane likove ili likove lišene cjelovitosti. Oni oličuju različite aspekte potpune otuđenosti i nemogućnosti realizacije vlastitih egzistencija. U središtu je Šegedinovih romana čovjek izvan konkretnih društvenih i političkih odnosa; stoga bi se njihova bît najlakše mogla odrediti sintagmom literarna filozofija. Sâm je Šegedin za svoje romane rekao da su »misli u pričama«, što je parafraza Mannove maksime da je »umjetnost život u svjetlu misli«. Takvom je poetikom, u doba vladajuće normativne socrealističke estetike, pružio značajan poetički otklon. Šegedin je trajno ustrajao na modelu intelektualističkoga romana u kojem su zbog misaone čistoće žrtvovane tradicionalne narativne kategorije. Uspjela mu je putopisna knjiga Na putu (1953), u kojoj ga krajolici i njihova povijest zanimaju manje od vlastitih unutarnjih stanja. Premda regionalnoga podrijetla, izvirući iz ambijenata i doživljaja hrvatskih otokâ i priobalnih gradića, njegova proza značenjem nadmašuje granice zavičaja. Kao pisac ujednačena i iznimno smirena stila jedna je od središnjih figura hrvatske književnosti druge polovice XX. st. Ostala djela: Mrtvo more (1953), Essay o obliku i sadržaju (1955), Eseji (1956), Čovjek u riječi (1956), Na istom putu (1963), Orfej u maloj bašti (1964), Sveti vrag (1966), Izvještaj iz pokrajine (1969), Riječ o riječi (1969), Getsemanski vrtovi (1981), Tišina (1982), Vjetar (1986), Licem u lice (1987), Krug što skamenjuje (1988), Pričanje (1991), Izdajnik (1993), Frankfurtski dnevnik (1993), Novele (1996) i dr.
