Supetarski kartular (Iura sancti Petri de Gomai), kopijalna knjiga benediktinskoga samostana sv. Petra u Selu (Sumpetar) u Poljicima što ga je osnovao splitski patricij Petar Crni i njegova žena. Sastoji se od dvaju kvaterniona čvrstoga pergamenta. Jedan je list istrgnut pa ima ukupno 30 numeriranih stranica. Danas se čuva u Arhivu kaptola u Splitu. Prvi, najveći dio kartulara pisan je karolinom, unesci beneventanom, karolino-goticom i goticom, dok na marginama ima zapisa humanistikom. Paleografska analiza prvoga dijela utvrdila je rukopis dvaju pisara i trećega koji je unosio ispravke karolino-goticom. Sadrži ukupno 106 (108) unesaka od kojih su neki i prijepisi cjelovitih isprava. Kao sastavljači isprava navode se đakon Dobre Ditov, suvremenik i vjerojatno vrlo bliska osoba osnivaču samostana Petru Crnomu, zatim Dobronja, Izak, te splitski notari Gvalterije i Sabacije čiji su notarski instrumenti ušli u cijelosti u kartular. Tekst kartulara čine dvije cjeline. Njegov prvi jedinstveni dio ispisan je na 12 folija, odn. 24 stranice i sastoji se od 96 (ili 98) unesaka zapisanih kao noticije, kratke zabilješke o pravnom činu uz navođenje svjedoka, i to više pripovjednim, slobodnijim stilom. S obzirom na te značajke Supetarski kartular možemo, po uzoru na zapadnu tradiciju, svrstati u liber traditionum (knjigu predajâ), koja ga zbog stila i kompozicije po žanru još preciznije određuje kao gesta abbatum (djela opatâ), točnije kao gesta abbatis Gregorii (djela opata Grgura). Unesci počinju zapisom o osnutku samostana (historia fundationis), koji se drži i fundacijskom listinom, te teku sve do presude pred ostrogonskim prepoštom Teobaldom koja je donesena na sinodi u Zadru početkom XII. st. U kartular je potom tijekom vremena bilo kopirano nekoliko integralnih dokumenata pa zbog toga taj spis s pravom nosi i naziv kartulara. Prva cjelina sastavljena je kao »knjiga koja pamti« i u hrvatskoj je diplomatičkoj građi najstariji zapis koji je ujedno najbliži vremenu čije pravne radnje bilježi. Naime, fundacijska listina datirana 1080. godinom i vremenom kralja Zvonimira, splitskoga nadbiskupa Lovre i splitskoga priora Valice kao zasebna listina vrlo vjerojatno uopće nije postojala nego je zapisana po sjećanju poslije, jer su svjedoci osnutka samostana još bili živi. Posljednji je unesak bio oko 1106. i njime se određuje vrijeme pisanja prvoga dijela Supetarskoga kartulara kao terminus post quem. Iz sadržaja te presude iščitava se razlog za njegovo sastavljanje, a to je bila promjena vlasti, odn. dolazak Arpadovića na hrvatsko prijestolje te nužda da se zapisom uz navođenje svjedoka sačuvaju stečeni posjedi. Po pravnom činu unesci se mogu promatrati kao nekoliko sadržajno povezanih skupina: o osnutku samostana, o posjedima u Solinu, kupoprodaji robova, darovanju različitih darodavaca, o kupnji solinskih mlinova, o posjedima na Braču, u Solinu, Vranjicu, Poljicima te o sporovima sa samostanom sv. Mojsija. Bogata je riznica podataka o Poljicima o kojima inače nema drugih diplomatičkih izvora. Supetarski kartular navodi hrvatske velikodostojnike Jakova, Rusina, Slavca i Strezu. U jednom pripisu spominje se ban Petar Snačić (Svačić).
