Barbieri, Veljko

Barbieri, Veljko, hrvatski književnik (Split, 14. V. 1950). Studirao filozofiju, španjolski jezik i arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, od 1973. profesionalni je književnik, publicist i propagandist. Bio je sudionik Domovinskog rata (1991–95) i časnik HV-a. Romani (Priča o gospodinu Zaku, 1972; Zatvor od oleandrova lišća, 1977; Trojanski konj, 1980; Epitaf carskog gurmana, 1983; Odisejev erotikon, 1984) i pripovijetke (Novčić Gordiana Pia, 1975) žanrovski pripadaju književnoj fantastici, psihološkoj prozi, a potom sintezi antičke književne tradicije i žanra negativne utopije. Tko je sa mnom palio kukuruz (1996) prozni je dnevnik ratnih zbivanja oko Pakraca (1991). Objavio je i knjige Split: roman staroga grada (1997) i Hvar: kantilene i kartoline (2000), a mnogobrojne gastronomske novinske kolumne objedinio u četiri knjige Kuharskoga kanconijera (2002–07) te u knjigama 134 male priče o hrani (2003), 100 mitova o hrani i 200 legendarnih recepata (2008), Priča o dalmatinskoj kuhinji (2009), Večernje bajke o hrani (2010). Roman Dioklecijan (2006; nova verzija Ja Dioklo Jupitrov sin, 2008) romansirana je biografija rimskoga cara. Objavio je i pjesničku zbirku Sto koraka po šumi (2009).

Barbieri, Veljko. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 21.7.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=5861>.