STRUKE:

struktura

struktura (lat. structura: ustroj, gradnja).

1. Način kako je neka cjelina složena od svojih elemenata (dijelova, članova, pojedinosti). U materijalnom značenju govori se, npr., o zrnatoj, kristalnoj, homogenoj strukturi neke tvari; u prenesenom o strukturi (tj. kompozicijskoj ili organizacijskoj shemi) nekoga romana, društvene sredine ili formacije, pa i psihologije ličnosti. U društvenim znanostima, uz geštaltizam i funkcionalizam pojam struktura osnovna je kategorija u strukturalizmu.

2. U lingvistici, unutarnja povezanost jezičnih jedinica koje tvore jezični sustav. Struktura je svojstvo jezičnoga ustroja zahvaljujući kojemu se, polazeći od određene značajke, može uspostaviti uređeni sustav takvih pravila koja istodobno opisuju i sve njegove elemente i njihove međusobne odnose. Jezična se struktura očituje na različitim jezičnim razinama (fonematika i prozodija, morfologija i sintagmatika, sintaksa, leksik i semantika); kriteriji svake razine neovisni su jedni o drugima, ali nazivak struktura pretpostavlja i pravila o uporabi jedinica niže razine za sastavljanje jedinica više razine (razlikovnih obilježja za tvorbu fonema, fonema za tvorbu morfema, morfema za tvorbu sintagmi, sintagmi za tvorbu rečenica itd.). Različiti lingvistički smjerovi i škole definiraju strukturu različito, ali se općenito može tvrditi da strukturu predstavlja ponajprije sustav koji funkcionira prema određenim zakonitostima, a koje se ili čuvaju ili obogaćuju upravo igrom tih zakonitosti, bez utjecaja izvanjezičnih elemenata i bez djelovanja na njih. Struktura je, dakle, sustav koji obilježavaju pojmovi sveukupnosti, preobrazbe i samoregulacije. Strukture se definiraju nizom odnosa (relacija) među elementima: strukturu ne tvore ni pojedini elementi ni cjelina, nego njihovi odnosi, a cjelina je samo posljedak (rezultat) tih odnosa.

3. Jedan od središnjih pojmova suvremene književne teorije, kojemu su prethodili pojmovi poput sveze, gradbe, ustroja, sklopa, forme, obrasca. Stožerna uloga koncepcije strukture javila se zbog premještanja težišta s vanjskih odrednica djela na njegove unutarnje zakonitosti. U teorijskim pristupima koji su prethodili strukturalizmu pojam strukture vezivao se za sadržaj, cjelinu, stil ili svijet, što ih je približavalo pojmovima cjeline i djela. Nasuprot tim tradicionalnim pristupima književnosti, strukturalisti pojam strukture prije svega definiraju kao odnos između elemenata teksta ili sustava. Zato se sa strukturalizmom pojam strukture čvrsto vezuje uz pojmove razlike, funkcije, razine i oprjeke.

Već se u predstrukturalističkoj tradiciji nove kritike u prvi plan stavljala unutarnja struktura djela nasuprot vanjskim okolnostima u kojima ono nastaje ili se odvija njegova recepcija. Tako je C. Brooks strukturu tumačio u terminima paradoksa, proturječja, napetosti i naglasaka. Ona prema njemu ne združuje sastavnice umjetničkog djela u uzorak podudarnosti, nego ujedinjuje njegove nepodudarne sastavnice, iz čega izrastaju proturječja, napetosti i paradoksi. Oni se postupno uravnotežuju i usklađuju te oblikuju poetsku strukturu kao »obrazac razriješenih naglasaka«. J. C. Ransom je pak uveo razliku između strukture i teksture, pri čem potonja pridaje pjesmi osjetilnu prisnost i konkretnost. Tu je ideju potom preuzeo M. Beardsley u tumačenju kiparstva, glazbe i proze.

Obrat u poimanju pojma strukture uveli su strukturalisti Pariške, Praške i Tartuske škole 1930-ih i 1960-ih, oslanjajući se na lingvističko naslijeđe švicarskog lingvista F. de Saussurea i ruskog formalizma. Prema Saussureu, jezični znak stječe svoj značenjski identitet tek u oprjeci s drugim znakom (Tečaj opće lingvistike, 1916). Zato značenje znaka proizlazi iz vrijednosti koju zadobiva s obzirom na svoj položaj prema drugim znakovima u jezičnom sustavu. Međutim, ta autonomija uskraćena elementima sada se prenosi na sustav. Stoga je danski lingvist L. Hjelmslev, u kasnijoj razradbi Saussureovih postavki, odredio strukturu kao autonomnu cjelinu unutarnjih ovisnosti. Struktura se u tom smislu tumači kao dubinska mreža logičkih odnosa iz koje se generiraju površinski odnosi. Međutim, takvo definiranje strukture kao uvjeta mogućnosti koji upućuje sam na sebe, isključujući pritom vanjski referent, dovelo je do rascjepa na metodologijski i ontologijski pojam strukture. Tako, primjerice, R. Barthes tumači strukturu kao simulakrum koji omogućuje pojavljivanje nečega prethodno nevidljivog i neraspoznatljivog u prirodnom predmetu (Strukturalistička aktivnost, 1964). Nasuprot tomu, ontologijski pojam strukture vezuje se za nešto što postoji neovisno o djelatnosti analitičara.

Prvom se strukturalističkom analizom drži zajedničko čitanje Baudelaireove pjesme Mačke R. Jakobsona i C. Lévi-Straussa (»Mačke« Charlesa Baudelairea, 1962). Polazeći od formalne podjele pjesme na dvije sestine odvojene jednim dvostihom, pokazali su kako se niz oprjeka (činjenica/mit, ograničenje/prostiranje, vanjština/unutrašnjost) raspoređuje po razinama pjesme dok se značenjski ne razriješe. U kritici koju im je uputio M. Riffaterre u prvi se plan ističe ovisnost strukture pjesme o čitanju koje nikad ne aktualizira sve paralelizme pjesme, nego samo one stilski obilježene. Naglašavanjem oprjeke između potencijalnih aspekata strukture teksta i njihovih aktualizacija, Riffaterre je najavio uklapanje teksta u komunikaciju, čime bi se ujedno potkopala prednost strukture pred funkcijom kao stožerni postulat strukturalizma. Međutim, već je Tz. Todorov, imajući na umu Jakobsonovu definiciju poetske funkcije, postavio tezu da u književnom djelu svaki iskaz prolazi kroz preobrazbu referencijalne poruke u poetsku poruku koja za sadržaj uzima sam jezik. Zato, tvrdi Todorov, referencijalni aspekti pjesme zapravo poprimaju obličje jezične strukture. Prednost je književne strukture pred jezičnom strukturom u tome što čini zornom gramatičku strukturu jezika, koja iščezava u jezičnoj strukturi zbog naglaska na drugim funkcijama. Zbog tog autoreferencijalnoga karaktera, književna je struktura u stanju uprizoriti samu bit jezika, koja je neosviještena i zapretana u svakodnevnim, i upotrebom uhodanim, oblicima komunikacije. Dok je u svakodnevnom jeziku veza između označitelja i označenog arbitrarna, ona je u književnom jeziku motivirana. Upravo je to navelo G. Genettea (Mimologije, 1976) da ustvrdi kako je poezija projekcija utopije jezika u kojoj je jaz između označitelja i označenog ukinut. Poezija u tom smislu briše jaz koji tvori jezik. J. Derrida (O gramatologiji, 1967) tu je koncepciju proglasio nostalgijom za mitskom puninom i metafizičkom prisutnosti. Derrida tako zatvaranju te centrirane strukture u transcendentalnom označenom suprotstavlja slobodnu igru označitelja koja isključuje mogućnost konačnog i sveobuhvatnoga značenja koje bi zaustavilo proces označivanja. Međutim, i ta Derridaova razgradnja pojma strukture ostaje neizbježivo vezana za pojam koji teži dekonstruirati.

4. U sociologiji → društvena struktura

struktura. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 21.9.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=58477>.