bantuski jezici

bantuski jezici, najveća i najvažnija jezična zajednica u Africi južno od Sahare. U prošlosti su ti jezici imali, posve neopravdano, visok lingvistički status, jer su oni samo jedna od dviju jezičnih skupina u okviru bantuidalne podgrane, jedne od šest podgrana što pripadaju benue-kongoanskoj grani nigero-kongoanske potporodice u kongo-kordofanskoj jezičnoj porodici. Bantuski jezici prostiru se južno od tzv. bantu-line (→ afrika, jezici) i obuhvaćaju najveći dio središnje i južne Afrike. Teritorijem i brojem govornika znatno premašuju sve ostale jezike kongo-kordofanske porodice. Bantuski jezici razmjerno su ujednačeni s obzirom na golemo područje koje zauzimaju. U afričkim prilikama imaju prilično jednostavan glasovni sustav, s otvorenim slogovima (iznimke u sjeverozapadnim jezicima), s time da najjužniji jezici imaju, pod bušmansko-hotentotskim utjecajem, i coktave suglasnike (klikove). Većina bantuskih jezika ima tonski naglasak, gdje ton obavlja značenjsku i morfološku službu, ali su sjeveroistočni jezici, uključujući svahilski, često bez tona. U inflektivnome bantuskome gramatičkom ustroju izrazito pretežu aglutinativni elementi, ali ima i fuzijskih. Najvažnijom je bantuskom gramatičkom osobinom podjela imenica na značenjske klase (prosječno petnaestak klasa), koje se izražavaju jednosložnim i rjeđe dvosložnim prefiksima, različitima za jedninu i množinu u istoj klasi. Ti se prefiksi kao klasni pokazatelji subjekta ponavljaju uz pridjeve, brojeve, zamjenice i glagole (konkordancija), s time da objekt ima svoj klasni pokazatelj. Glagoli imaju veoma složenu aglutinativnu strukturu. Poredak u rečenici: subjekt, glagolski kompleks, objekt, a odrednice slijede iza glavnih riječi. Sam naziv bantu uveo je njemački lingvist W. H. I. Bleek (1827–75) prema obrascu mu-ntu: čovjek, ba-ntu: ljudi. Najvažniji su bantuski jezici cvana (Južnoafrička Republika, Bocvana), duala (Kamerun), evondo (Kamerun), fang (Kamerun, Ekvatorska Gvineja, Gabon), ganda (Uganda), herero (Namibija), hosa (Južnoafrička Republika), kikuju (Kenija), kongo (Kongo), lingala (Kongo), luba (Kongo), njamvezi (Tanzanija), njandža (Malavi), ruanda (Ruanda), rundi (Burundi), svahilski (Tanzanija, Kenija, susjedne zemlje), suto (Lesoto), svazi (Svaziland), šona (Južnoafrička Republika, Zimbabve, Mozambik), umbundu (Angola, Kongo), zulu (Južnoafrička Republika). Lingvisti se ne slažu u klasifikaciji bantuskih jezika, no najprirodnija je podjela na zapadne, centralne, istočne i južne. Staru pismenost (na arapskom pismu) ima samo svahilski, najveći bantuski jezik, koji posjeduje i moderan standardni oblik (latinično pismo). Standardizirani su i veći jezici u Južnoafričkoj Republici i susjedstvu, a u procesu standardizacije nalaze se još ganda, kikuju, kongo, lingala, ruanda, rundi. Vjerska, školska i slična literatura postoji i na drugim većim jezicima.

bantuski jezici. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 11.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=5761>.