STRUKE:

Sofoklo

ilustracija
SOFOKLO

Sofoklo (grčki Σοφοϰλῆς, Sophokl61571s), grčki tragički pjesnik (Kolon, predgrađe Atene, oko 496. pr. Kr.?, oko 406. pr. Kr.). Drugi po redu od trojice klasika grčke tragedije (Eshil, Sofoklo, Euripid). Za razliku od Eshila, pjesnika iz vremena stvaranja atenske demokracije, te Euripida, pjesnika njezine krize, Sofoklo je po ideološkoj i književnoj usmjerenosti pjesnik Periklova, ili atenskoga zlatnoga doba. Bio je sin bogata obrtnika. Kao petnaestogodišnjak predvodio je kor vršnjaka u pobjedničkom peanu 480. pr. Kr. nakon bitke kraj Salamine. Sudjelovao je i u političkom životu Atene: bio je blagajnik savezničkih država i više puta vojskovođa. Nije se, poput Eshila i Euripida, odazivao pozivima na dvorove stranih vladara. Bio je miljenik atenske publike i u dramskim natjecanjima osvojio je velik broj prvih nagrada. U antici je bilo poznato više od 130 njegovih tragedija i satirskih igara. Od nama poznatih 111 naslova, sačuvalo se sedam tragedija i polovica jedne satirske igre. Sačuvane tragedije imaju sadržaj iz mita, i to iz tebanskoga, trojanskoga i Heraklova ciklusa. Prema kronološkomu redu to su: Ajant (Αἴας), Antigona (Ἀντιγόνη), Kralj Edip (Oἰδίπους τύραννος), Elektra (Ἠλέϰτρα), Trahinjanke (Τραχίνιαι), Filoktet (Φιλοϰτήτης) i Edip na Kolonu (Oἰδίπους ὁ ἐπὶ Κολωνῷ). Od njih je već u antici najglasovitija bila Kralj Edip, koju Aristotel u djelu O pjesničkoj umjetnosti navodi kao savršen model tragedije.

Na jednome egipatskom papirusu pronađeno je 400 stihova Sofoklove satirske igre Tragači (Ἰχνευταί), koja je po stilu travestija tragedije. U njoj kor satira, pod vodstvom Silena, poput pasa što slijede trag divljači, traži goveda koja je nejaki Hermo ukrao bratu Apolonu. U izgubljenom dijelu te satirske igre Apolon oprašta Hermu krađu, jer mu taj poklanja liru koju je sam pronašao napevši žice na kornjačinu oklopu.

Sofoklo je u tragedijama povećao opseg dijaloga na račun korskih lirskih pjesama, uveo trećega glumca i time omogućio veću dramatičnost dijaloga, povisio broj članova kora od 12 na 15, tako da se kor mogao dijeliti na dva polukora svaki po 7 članova, a vođa kora (korifej) mogao je sudjelovati u dijalogu s likovima na sceni. Osim toga, Sofoklo je u okviru trilogije počeo pisati zasebne, sadržajno nepovezane tragedije. Kod njega je dramska radnja zapletenija nego kod Eshila, a njezin je razvoj, osim mračna utjecaja sudbine, motiviran jasno ocrtanim značajevima glavnih likova, tj. radnju ne pokreće izravno božanstvo, nego slobodna ljudska volja. Uz jake ličnosti Sofoklo kao kontrast rado stavlja slabiće. Sofoklo predstavlja sredinu između dinamičkoga patosa Eshilova i blještave sofistike i retorike Euripidove. Nakon smrti bio je uvršten među heroje, na njegovu grobu prinosile su se žrtve, a život mu je ostao obavijen legendama. – Sofoklove tragedije prerađivale su se već u antičkoj književnosti. Izvršio je golem utjecaj u svjetskoj književnosti (Seneka, John Milton, Hugo von Hofmannsthal, Eugene O’Neill i dr.). Prve izvedbe njegovih djela na hrvatskim pozornicama (u prijevodu Augusta Harambašića) odigrale su se u zagrebačkom HNK-u (Kralj Edip, 1895; Antigona, 1896; Elektra, 1897).

Sofoklo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 17.11.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=56979>.