sloboda (grčki ἐλευϑερία, latinski libertas), stanje u kojem subjekt (jedinka ili društv. skupina) zadržava mogućnost djelovanja neovisno o svakoj nuždi, unutrašnjoj (npr. moralne norme) ili vanjskoj (npr. društveni zakoni); filozofski pojam slobode obuhvaća u ontologiji bitak i postojanje radi samoga sebe i s tim u vezi, u spoznajnoj teoriji princip znanja radi samoga znanja; u etičkom i antropološkom smislu, sloboda je mogućnost slobodnog odlučivanja i djelovanja, tj. izbor između više odluka, kao i mogućnost samoodređenja čovjeka, nasuprot ovisnosti o vanjskoj prisili.
Filozofsko mišljenje o slobodi izvorno se razvija iz shvaćanja o nužnosti, sudbini i slučaju zbivanja u svemiru. Kod starih se Grka prvi put sustavno razvija misao o slobodi, prvenstveno kao političkoj slobodi, slobodi građanina, odn. slobodi same države. Polis je slobodni grad-država, pa je i građanin polisa slobodan, protivno robovima i barbarima izvan polisa. Preko takva shvaćanja slobode kao autarkije i autonomije grada-države, od VI. st. pr. Kr. razvila se sloboda u unutarnjopolitičkom značenju demokracije kao vladavine naroda. Život u polisu temelji se na zakonu; zakon i sloboda povezani su tako što zakon izražava ono općenito što povezuje i obvezuje ljude u zajedničkom životu, pa sloboda nije sloboda usamljenoga pojedinca. Zakon polisa sadrži općenita određenja građanske slobode i jednakosti. Platon i Aristotel problematiziraju slobodu i razlikuju ju od anarhije i despotizma. Anarhija je sloboda bez vladavine u smislu zakona, a despotizam vladavina bez slobode. Prava politička vladavina temelji se pak na zakonima, koji ne ukidaju nego omogućuju slobodu onih koji su te zakone sami sebi dali, pa im se i pokoravaju kao vlastitim zakonima. I smisao suvremenoga pojma političke slobode ima izvor u antičkom, prije svega u grčkom određenju slobode.
S propašću grčkog polisa i nastankom velikih svjetskih carstava i sloboda je poprimila drugo značenje: sastoji se u podudaranju života sa svjetskim umom, pri čem, kao kod stoika, označuje subjektivnu neovisnost o svemu izvanjskom. Tematiziranjem tzv. unutrašnje slobode pojedinca postavljeno je pitanje o slobodi volje, a u vezi s tim i pitanje o svrsishodnosti slobodnoga djelovanja, odlučivanja i izbora. Iako ni time pojam slobode nije sasvim iscrpljen, pa čak ni u njegovu etičkom i psihološkom aspektu, sloboda izbora i odluke postaje pretpostavka zbiljske slobode. Tradicionalno je razlikovanje u tom aspektu negativne slobode kao slobode od i pozitivne slobode kao slobode za, razlikovanje aktivnog ili pasivnog odnosa prema mogućnosti djelovanja.
Grčko shvaćanje slobode kao slobode u polisu u Platonovoj je filozofiji poprimilo i ontološka određenja. Čovjek je slobodan ukoliko je njegovo djelovanje usmjereno na dobro, koje je istinski bitak i vrhunska svrha; ono postoji radi sebe samoga te izražava bit slobode. Država je posrednik između čovjeka i dobra. Kao što je država slobodna samo ako je izgrađena u skladu s dobrom ili poretkom svijeta, tako je pojedinac slobodan ako preko pravednosti u državi ozbiljuje pravednost duše, tj. ako ozbiljuje jedinstvo svih vrlina. Slobodu pojedinac ne zadobiva automatski, nego slobodnim izborom dobra. Mogućnost dopiranja do dobra imanentna je čovjeku jer sam čovjek kao umno biće, prema Platonu, postoji na trajan način kao i vječni bitak. Aristotel preuzima od Platona ontološko određenje slobode, prema kojemu je slobodno ono biće koje postoji radi sebe, a ne radi nekoga drugoga. To određenje kod Aristotela, međutim, ima prvenstveno antropološko značenje. Čovjek je ono biće koje se od svih drugih bića razlikuje time što bira svrhe svojega života i djelovanja. Čovjekov izbor nije djelo same spoznaje, nego je djelo uma (νοῦς) i žudnje (ὄρεξις), odnosno htijenja (βoύλησις). Izbor svagda smjera na ono što je moguće, pa on pretpostavlja umno promišljanje (φρόνησις) konkretnih uvjeta mogućega djelovanja, savjetovanje (βoυλεύεσϑαι) o tome što je u našoj moći i odluku o sredstvima ozbiljenja stanovite mogućnosti. Odluka je slobodna ako je donesena na osnovi svojevrsnoga praktičnoga znanja o dobru kao vrlini (ἀρετή), tj. ako djelovanje vodi od izbora etičkomu ponašanju u polisu i preko praktičnoga života općenito teoretskomu životu (βίoς ϑεωρητιϰóς) kao najvišem obliku slobode (ἐλευϑερία), sreće (εὐδαιμoνία) i samodovoljnosti (αὐτάρϰεια). Iako Aristotel čovjeka određuje kao političko biće, a najviše dobro kao ljudsko dobro i slobodu kao autarkiju u polisu, on najvišom slobodom i samodovoljnošću smatra teoretski život mudraca, zbog toga jer u teoriji, kao čistom zrenju, mudrac postiže sreću i znanje koji postoje radi sebe. Tu je zadržano bitno određenje slobode kao bitka za sebe, a ne radi drugoga, ali je istodobno naznačeno i preoblikovanje grčkog mišljenja i razumijevanja slobode.
Nakon Aristotela razmišljanje o slobodi išlo je u filozofiji različitim putevima. Tako je sloboda shvaćena kao obistinjavanje unutrašnjega reda života, kao »nadmoćni bitak« duha nasuprot afektima i vanjskim prilikama (stoicizam), kao sloboda »Jednoga koje je u sebi samo djelo samoga sebe« (Plotin), kao sloboda »bića koje stoji u sebi samome« (Proklo), kao sloboda Božje volje i oslobođenje Kristom (Novi zavjet), kao odnos Božje volje (milosti) i ljudske volje u kršćanstvu općenito. Najznačajniji su mislioci kršćanske slobode: Aurelije Augustin, koji razlikuje voluntas kao djelatnu sposobnost čovjekova duha od liberum arbitrium kao vršenja te sposobnosti u činu odluke; Toma Akvinski, koji slobodu biti kao vezivanje vlastite biti za Boga razlikuje od puke slobode izbora, premda je i njezin izvor u Bogu; Duns Scotus, koji slobodu svodi isključivo na slobodni čin same volje bez udjela uma i spoznaje, pa i bez zrenja samoga najvišeg dobra. Tek se u novom vijeku obnavlja shvaćanje o specifično ljudskom smislu slobode te se ono razvija od isticanja prirodne slobode do moralne slobode, kao poštovanja kategoričkoga imperativa. Kod I. Kanta kategorički imperativ izražava vlastiti zakon čovjekova moralnoga samopotvrđivanja ili unutrašnju slobodu, s kojom je povezana i vanjska, tj. pravna, politička i ostala sloboda.
Novovjekovna borba za građanske slobode, ljudska prava i autonomno djelovanje čovjeka počela je zahtjevom za slobodnim razvojem čovjekova duha, njegova samoodređenja i zakonodavstva, najprije teoretskoga, kod R. Descartesa, a onda i praktičnoga, kod B. de Spinoze, Th. Hobbesa i J.-J. Rousseaua. Pošavši od zahtjeva za slobodom mišljenja i govora, novovjekovna misao o čovjekovoj autonomiji i slobodi vodila je zahtjevu za slobodom vjere, tiska, zbora i dogovora, da bi preko borbe za pravo glasa i polit. suodlučivanje u državi dovela do zahtjeva za demokratskim upravljanjem i slobodnim djelovanjem. Novovjekovna je filozofija već od Spinoze zaokupljena interpretacijom odnosa slobode i nužnosti, koja se često shvaća kao sustav općih (također, društvenih) danosti. Gdje vlada apsolutna nužnost, ondje nema slobode; sloboda se ne može objasniti kauzalno-linearnim funkcioniranjem racionalno-nužnih sustava i njihovih čimbenika, kako su mislili novovjekovni mehanicisti. Jer, tko djeluje slobodno, ne djeluje nužno, a tko djeluje nužno, ne djeluje slobodno. Ipak, sloboda i nužnost međusobno se ne isključuju, jer se ne odvijaju samo na istoj, nego i na različitim razinama. Stanoviti sustav ne postaje slobodnim oblikom života time što mi spoznajemo njegovu nužnost i podvrgavamo se njegovim nužnim zakonima; u tom smislu ne vrijedi krilatica da je sloboda spoznana nužnost. Neki je sustav onoliko slobodan koliko ne postoji neovisno o nama, nego se potvrđuje kao naše vlastito djelo. U svim oblicima društvenog života, braku i obitelji, pravnom i političkom sustavu, individuum, da bi bio slobodan, ima ne samo obveze i dužnosti nego i prava, pa su i spomenuti oblici slobodni oblici života kada individuumi u njima ozbiljuju svoja prava i slobodu.
Čovjek nije zbiljski slobodan od prirode, nego svoju pravu društvenu prirodu ozbiljuje u zajednici s drugim slobodnim i jednakim ljudima s pomoću institucija koje je povijesno razvio i u kojima običajno živi. Čovjekova je sloboda stoga moguća samo s pomoću slobodnih institucija, a ne izvan njih ili pak bez njih. Nasuprot Rousseauovoj utopiji slobode u kultu »prirodnoga stanja«, nasuprot anarhijskomu načelu neobuzdane slobode pojedinca te nasuprot određenjima slobode »kao nečega što još nigdje ne postoji« (npr. H. Marcuse), vrijedi načelo da je sloboda svagda među nama, u državi i povijesti (G. W. F. Hegel). Samo tada ima smisla i borba kako za ozbiljenje osnovnih ljudskih prava i za očuvanje povijesno već postignutih sloboda, tako i za razvijanje dosega konkretne slobode.
Marxova misao da je »želja za slobodom prvi čin slobode« ne izražava samo novovjekovno shvaćanje slobode, prema kojemu smo slobodni samo na osnovi vlastita mišljenja i slobodna izbora svoje volje, nego upućuje na složeni povijesni proces oslobađanja i samooslobađanja svih oblika čovjekova zbiljskoga života – društvenoga, političkog, ekonomskoga, pravnog, umjetničkog, znanstvenog, filozofskoga. Tako sloboda nije puka želja i samovolja, čovjekova proizvoljnost u smislu subjektivizma, voluntarizma, indeterminizma, jer čovjekova sloboda i autonomija nipošto ne isključuju svaku determiniranost, nego upućuju na izvor determiniranosti općenito i na mogućnost njezina prevladavanja s pomoću povijesnog mišljenja i na njem utemeljenoga djelovanja. Suvremeno shvaćanje slobode, posebice u liberalističkim i neoliberalističkim konceptima, polazi od potpune i bezuvjetne slobode pojedinca, što istodobno podrazumijeva njegovu potpunu odgovornost za učinjeno, bez mogućnosti pozivanja na tzv. kolektivnu odgovornost.
