STRUKE:

sinologija

sinologija (latinski Sinae: stanovnici Kine, Kinezi + -logija), orijentalistička disciplina koja se bavi proučavanjem kineskoga jezika, književnosti, filozofske misli, kulture, povijesti i civilizacije, koristeći se zapadnim i kineskim tradicionalnim metodologijama, konceptima i teorijama. U drugoj polovici XX. st. ona počinje obuhvaćati i multidisciplinarno bavljenje suvremenim društvenim i političkim kretanjima u Kini. Otuda se često namjesto sinologija koristi naziv kineski studiji. Početke sinologije neki povezuju čak s M. Polom, koji je u XIII. st. ostavio putopise s detaljnim opisima Kine, uređenja njezina dvora te običaja, ali je sustavno proučavanje kineskog jezika počelo tek dolaskom kršćanskih misionara tijekom XVI. st. Isusovci Michele Ruggieri i M. Ricci na kinesko su tlo došli 1582. Ruggieri je u Macau osnovao prvu školu za poučavanje stranaca kineskomu jeziku, te preveo dio Konfucijeva Velikog učenja na latinski, što je prvi prijevod djela toga mislioca na jedan europski jezik. Ricci je toliko svladao klasični kineski jezik da su njegovi spisi bili uvršteni u carsku bibilioteku klasika Siku Quanshu. Prvu gramatiku kineskog jezika na nekom europskom jeziku napisao je španjolski dominikanac Francisco Varo (Arte de la Lengua Mandarina, objavljena 1703. u Kantonu). Prvi sustavni rječnik kin. jezika za strance načinio je škotski protestantski misionar Robert Morrison početkom XIX. st.

Otkako se u Europi u XVII. i XVIII. st. povećalo zanimanje za kinesku filozofsku misao i njezino humanističko i racionalističko usmjerenje, postupno je sazrijevala i potreba za sekularnim proučavanjem kineskog jezika i civilizacije. U Parizu je na Collège de France 1814. bila osnovana prva katedra za kineski i mandžurski, a Abel Remusat postao je prvi profesor kineskog u Europi. Britanac James Legge još je pristupao proučavanju kineske kulture kao misionar, ali je iz njegova opsežnoga prevoditeljskoga i analitičnoga rada, te iz njegova uvjerenja da je akademsko poznavanje kineske tradicije preduvjet komunikacije među civilizacijama, proizišla prva katedra za kineski jezik i književnost na Oxfordu 1876.

Iako je potkraj XIX. i početkom XX. st. sekularna sinologija prevladala nad misionarskom, ona je još bila obilježena prostorno-horizontalnim pristupom Istok–Zapad, i to ju je obilježje pratilo sve do početka integracije Kine u gospodarski i politički svjetski poredak potkraj prošloga stoljeća. Tijekom posljednjih godina sve više se javlja potreba za »novom sinologijom«, koja bi kao predmet proučavanja uzimala cijelu sinofonsku regiju, te, pored klasika, obuhvaćala poznavanje stvarnosti heterogenoga kineskoga društva, kao izvorišta promjena u području kulture i jezika.

Jačanje sinologije na Zapadu povezuje se i s gospodarskim procvatom suvremene Kine. Značajan prinos poznavanju kineskog jezika i kulture dali su u XX. st. sovjetski i ruski sinolozi. Pored tradicionalno jakih sinoloških katedara u Europi, više od dvjesto sveučilišta u SAD-u otvorilo je katedre za kineski studij. U Hrvatskoj je studij sinologije otvoren na Filozofskom fakultetu u Zagrebu od 2004. godine.

sinologija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 11.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=56151>.