samoupravljanje, sustav upravljanja općim društvenim odnosima i poslovima unutar zajednica, područja i organizacija u kojem izravno, samostalno i ravnopravno odlučuju oni koji te poslove obavljaju, a koji služe njihovim interesima. Preteče su ideje samoupravljanja djela utopijskih socijalista (F. N. Babeuf, C. H. de R. Saint-Simon, Ch. Fourier, R. Owen), koji su negiranjem države tražili alternativne oblike upravljanja političkom zajednicom. Anarhisti su negirali svaki oblik političke kontrole i autoriteta te razvijali ideju samoupravljanja (P. J. Proudhon, M. A. Bakunjin). Potpuniju teorijsku razradbu ideja samoupravljanja dala je politička teorija K. Marxa i F. Engelsa, odnosno misao njihovih sljedbenika (marksizam), koji su smatrali kako revolucionarnim putem treba ukinuti državu te uspostaviti radničko samoupravljanje, poput proizvođačke samouprave u doba Pariške komune (1789–95), kojim će se radnička klasa osloboditi najamnoga ropstva u kapitalističkom načinu proizvodnje. Početkom XIX. st. u Engleskoj se pojavila ideja industrijske demokracije. Zastupao ju je čartistički pokret, koji se zauzimao za ujedinjenje radnika u moćni sindikat preko kojega bi radnici sudjelovali u upravljanju industrijama i društvom. Fabijansko društvo (G. B. Shaw, S. Webb) protivilo se marksističkomu konceptu klasne borbe i revolucije te se zauzimalo za kontrolu industrije i usluga od demokratski izabranoga parlamenta i vlade koju je birao narod. Anarhosindikalistički pokret (G. Sorel) s kraja XIX. i početka XX. st. s pomoću štrajka kao mobilizacijske snage smjerao je srušiti kapitalistički poredak i uspostaviti radničko samoupravljanje. Prema guild-socijalističkim teorijama (Alfred Richard Orage, G. D. H. Cole) s početka XX. st., radnici bi trebali upravljati i proizvodnjom i raspodjelom, a umjesto državnoga, trebalo bi se uvesti društveno vlasništvo. Usporedno s političkim parlamentom postojalo bi ekonomsko predstavništvo koje bi odlučivalo o gospodarstvu na načelu podijeljenoga suvereniteta s državom. U praksi je samoupravljanje slijedilo različite teorijske modele. Jugoslavenski model samoupravljanja (samoupravni socijalizam) u razdoblju 1950–90. jedan je od najrazrađenijih modela. Nakon sukoba s Informbiroom 1948. Jugoslavija se odlučila za vlastiti model uređenja političko-društvenih odnosa, najprije u obliku radničkoga samoupravljanja (1950) u gospodarstvu, a potom pretvaranjem državnoga u društveno vlasništvo (Ustavni zakon 13. I. 1953) u obliku širega političkog sustava društvenoga samoupravljanja. Model je bio u suprotnosti s etatističkim sustavom (centralizmom) ostatka tadašnjega socijalističkog svijeta s jedne, i političkim pluralizmom kapitalističkih država s druge strane. Ustavom iz 1963. samoupravljanje je u SFRJ bilo proglašeno općim sustavom upravljanja društvenim poslovima, a pravo građana na samoupravljanje stavljalo se na vrh popisa sloboda, prava i obveza građanina te je bilo proglašeno nepovrjedivim i neotuđivim. Glavna tijela upravljanja u poduzećima, koja su bila u društvenom vlasništvu, bili su radnički savjeti. Izabirali su ih radnici koji su odlučivali o proizvodnji i raspodjeli. Državni sustav vlasti od općine, preko republike do federacije bio je utemeljen i na samoupravnim načelima. Primjerice, prema Ustavu iz 1963. najviše tijelo vlasti, Sabor Socijalističke RH činila su vijeća: republičko, privredno, prosvjetno-kulturno, socijalno-zdravstveno i organizacijsko-političko, putem kojih su građani upravljali te ostvarivali svoje interese iz svih područja života.
