samouprava, pravo življenja prema vlastitim zakonima. U klasičnom značenju samouprava se kao autonomija uvijek vezivala prije za državu nego za pojedince, posebno za demokr. državu. Najzaslužniji je za suvremeno shvaćanje samouprave J.-J. Rousseau, koji je individualnu autonomiju pomirio s drž. autoritetom posredovanjem izravne demokracije, dakle samoupravom, smatrajući da svi trebaju sudjelovati u izradbi zakona kojima će se pokoravati. Rousseauove ideje prihvatio je I. Kant i nadogradio ih polit. filozofijom liberalizma i novim poimanjem uloge čovjeka i prava u državi i društvu. Od početka XIX. st. pravni pisci i političari razvijaju teorije o oblicima samouprave parcijalnih društava u odnosu na superiorna društva (ideja suvereniteta, apsolutne autonomije, federalizma, decentralizma, polit. autonomija).
Pojam samouprava danas se u različitim oblicima koristi u nacionalnom i međunar. javnom pravu. S politikom je najuže povezana regionalna (područna, lokalna), manjinska i institucionalna samouprava. Dodjeljujući, odn. priznajući zakonodavno-normativnu djelatnost lokalnim tijelima (regionalnim skupštinama), država prihvaća samoupravu. U nekim sredinama samouprava je stvarana kao originarna i osnovna organizacija vlasti, starija od centralne vlasti. U razvoju suvremene ustavnodemokratske države samouprava je posebna kategorija ustavnoga prava. Samoupravne su institucije koje donose svoj statut i podzakonske akte (npr. sveučilište), koje se nalaze izvan izravne kontrole određenoga višeg polit. tijela i koje imaju vlastite i posebne ciljeve i svrhe. Specifični zahtjevi za regionalnom (područnom) samoupravom mogu odražavati polit. tenzije vremena (separatističke tendencije ili oblik nacionalizma). Zahtjevi za samoupravom ipak su najčešće u vezi sa zaštitom ljudskih prava, jamstvom stvarne demokracije i poštivanjem načela samoodređenja. Samouprava nagriza klas. koncept suvereniteta i ovisi o posebnim okolnostima. Npr. regionalna samouprava u jezičnim pitanjima i obrazovanju često je presudna da bi se etničkim skupinama osigurala kontrola nad samosvojnim životom i kulturom, bez straha od dominacije većinske skupine. Porast težnji za samoupravom navodi središnje vlasti na pronalaženje i poticanje novih oblika efektivne participacije.
Prema Ustavu RH (1990), građanima se jamči pravo na lokalnu samoupravu (u gradovima i općinama) i područnu, regionalnu samoupravu (u županijama), koja se ostvaruje preko vlastitih predstavničkih tijela, sastavljenih od članova izabranih na slobodnim i tajnim izborima, na temelju izravnoga, jednakog i općeg biračkoga prava. Građani mogu također izravno sudjelovati u upravljanju lokalnim poslovima, putem zborova, referenduma i drugih oblika izravnoga odlučivanja.
