Bakunjin, Mihail Aleksandrovič

ilustracija
BAKUNJIN, Mihail Aleksandrovič

Bakunjin (Bakunin) [baku'n’in], Mihail Aleksandrovič, ruski revolucionar i politički pisac (Prjamuhino, 30. V. 1814Bern, 1. VII. 1876). Podrijetlom je iz plemićke obitelji. Završio je Artiljerijsko učilište 1832. u Sankt Peterburgu, te je bio časnik u artiljerijskoj brigadi do 1835., kada je otišao na studije u Moskvu i Berlin. Pod utjecajem lijevih hegelovaca razvili su se njegovi radikalni pogledi protiv carskoga samodržavlja i kmetstva u Rusiji. Ruski ga je Senat zbog njegove liberalno–političke djelatnosti 1844. lišio časničkog čina, plemićke titule i imovine te osudio (in contumaciam) na robiju u Sibiru. Pred njemačkom se policijom Bakunjin potom sklonio u Švicarsku, te u Pariz, gdje je upoznao P. J. Proudhona i K. Marxa. Sprijateljio se s poljskim emigrantima koji ga nadahnjuju za kombinaciju ideja nacionalne slobode slavenskih naroda i socijalne revolucije. Iz Francuske je protjeran u prosincu 1847., ali se u veljači 1848. vratio u Pariz, odmah nakon revolucije, te je radio na stvaranju demokratske federacije slavenskih naroda. Sudionik je Sveslavenskoga kongresa i ustanka 2. VI. 1848. u Pragu. U dva apela 1848. i 1849. pozivao je slavenske narode da u središnjoj Europi stvore slobodnu slavensku federaciju, koja će svrgnuti vladavinu Austrijskog i Ruskog Carstva. Kao sudionik dresdenskog ustanka u svibnju 1849., uhićen je i osuđen na smrt 14. I. 1850. Izručen je Austriji, opet osuđen na smrt, pomilovan i 1851. izručen Rusiji. Iako je 1851. napisao caru Nikolaju I. pokajničku Ispovijest, sedam je godina bio zatočen u petropavlovskoj utvrdi i u Šliseljburgu, a tek 1857. tamnicu je zamjenilo progonstvo u Sibiru, odakle je 1861. pobjegao i preko Japana i SAD-a došao u London. U 1860-ima Bakunjin je napustio panslavizam i počeo je razrađivati anarhističku doktrinu. God. 1864. stupio je u I. internacionalu. Osnovao je u Švicarskoj 1868. tajnu anarhističku Alijansu socijalističke demokracije i sukobio se s K. Marxom, na čiji je zahtjev bio isključen iz Internacionale na Haškom kongresu 1872. Sudjelovao je u ustancima u Lyonu 1870., Španjolskoj 1873. i u Italiji (Bologna) 1874. Ostatak života proveo je u Švicarskoj, prvo u Luganu, a 1876. prešao je u Bern. Bakunjin je vodeći ideolog anarhizma, koji se oblikovao kao antiteza Marxovu komunizmu. Ideju kolektivnog vlasništva i solidarnosti povezivao je s anarhističkom idejom apsolutne slobode pojedinca, odbijajući svaku političku kontrolu, centralizaciju i podložnost autoritetu. Bakunjin negira svaki oblik države, mjesto koje želi stvoriti slobodnu federaciju autonomnih zajednica. Zauzimao se za nasilno rušenje postojećeg poretka i odbacivao marksističko naučavanje o posebnoj povijesnoj ulozi radničke klase, smatrajući da su za anarhističku revoluciju najpogodnije države u kojima prevladava seljaštvo. Glavna djela: Bog i država (Dieu et ľétat, 1870), Knuto-germanski imperij i socijalna revolucija (ĽEmpire knouto-germanique et la révolution sociale, 1871) i Državnost i anarhija (Gosudarstvennost’ i anarhija, 1873).

Bakunjin, Mihail Aleksandrovič. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 17.11.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=5415>.