Sakač, Branimir, hrvatski skladatelj (Zagreb, 5. VI. 1918 – Zagreb, 29. XII. 1979). Studirao je kompoziciju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (F. Dugan). Bio je profesor na Srednjoj školi Muzičke akademije u Zagrebu (1941–46), dirigent orkestra Radio Zagreba (1946–50), šef glazbenoga odjela Radio Rijeke (1949–50), profesor na Glazbenoj školi Vatroslav Lisinski u Zagrebu (1951–61), direktor Jugoslavenske glazbene tribine u Opatiji i direktor Muzičkoga biennala Zagreb (1972–73) te profesor na Akademiji umetnosti u Novom Sadu (1975–79). Godine 1965. utemeljio je eksperimentalnu grupu FONAT (Fonoplastički atelje-teatar). Sakač je uz M. Cipru i N. Devčića bio jedan od najstarijih avangardista hrvatske glazbe XX. st. Premda im je svima ishodište bilo u folkloru i kasnoromantičkoj estetici, Sakačev put k novomu značio je gotovo radikalan prekid s tradicionalnom estetikom uz asocijativno sadržajan angažman. Skladao je orkestralnu (npr. Simfonija o mrtvom vojniku, Epizode), vokalnu (Umbrana i dr.), vokalno-instrumentalnu (npr. Omaggio, Barasou, Matrix simfonija, Bellatrix Alleluia), komornu (npr. Solo I, Doppio) i solističku glazbu (osobito za glasovir) te glazbu za magnetofonsku vrpcu (Prostori, Jahači apokalipse, Tri sintetske poeme i dr.). Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1978).
