TRAŽI DALJE:
STRUKE:

Rim

ilustracija
RIM u antici, plan grada
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5

Rim (talijanski Roma [ro:'ma]), glavni i najveći grad Italije te regije Lacij, njezino političko i kulturno središte; 2 617 175 st. (2011). Leži u središtu valovite ravnice Campagna Romana, kroz koju protječe rijeka Tiber; od Tirenskoga mora udaljen je 23,5 km, a od ušća Tibera 26,5 km. Nastao je na 7 brežuljaka (tal. Palatino, Aventino, Campidoglio, Quirinale, Viminale, Esquilino i Celio) kao naselje akropolskoga tipa; poslije je obuhvatio dio doline i terase rijeke Tibera. Na postanak i razvoj Rima utjecao je u prvom redu njegov središnji položaj u agrarnom području središnjega dijela Apeninskoga poluotoka, gdje su se križali svi uzdužni i poprječni putevi poluotoka; blizina mora imala je na razvoj Rima neznatan utjecaj. Leži uglavnom na lijevoj obali Tibera; manji dio s Vatikanskim Gradom (Città del Vaticano) nalazi se na desnoj obali. Klima je sredozemna s prosječnom godišnjom temperaturom od 15,4 °C (siječanjska 7,0 °C, srpanjska 24,5 °C). Godišnja količina oborina iznosi 832 mm, od čega 80% padne od rujna do travnja (najviše u jesenskom dijelu godine). Ljeta su vruća i suha, zime blage i vlažne. S porastom stanovništva širio se i gradski teritorij; 1871. živjela su u Rimu 212 432 st., 1881. god. 273 952 st., 1901. god. 422 411 st., 1911. god. 518 917 st., 1921. god. 660 235 st., 1951. god. 1 651 754 st., 1971. god. 2 781 993 st., 1981. god. 2 831 000 st., 1991. god. 2 775 250 st., 2001. god. 2 546 804 st. Stanovništvo je najvećim dijelom zaposleno u trgovini, administraciji, bankarstvu, prometu i turizmu. Glavne su industrijske grane: metalna (strojevi, precizni instrumenti i dr.), kemijska, farmaceutska, tekstilna (odjeća), prehrambena (tjestenina i dr.), industrija stakla i keramičkih predmeta, grafička, filmska industrija (Cinecittà, osn. 1936). Poznati su rimski velesajmovi (Fiera di Roma), koji se održavaju svake godine. Za kulturni razvoj Rima značajna su sveučilišta, akademije, knjižnice, muzeji i galerije. Uz rimsko sveučilište La Sapienza, osn. 1303., poznati su još Gregoriana i Angelicum. Među akademijama se ističu Accademia di Belle Arti, Accademia Nazionale dei Lincei, Accademia degli Arcadi i Accademia di Santa Cecilia, a od drugih znanstvenih institucija Istituto della Enciclopedia Italiana, Istituto Superiore di Sanità i dr. Od knjižnica su najznačajnije Biblioteca nazionale centrale di Roma (osn. 1876), Biblioteca Universitaria Alessandrina (osn. 1660), Biblioteca Apostolica Vaticana (osn. u XV. st.). Među muzejima i galerijama ističu se Museo Nazionale Romano (osn. 1889), Museo Nazionale Preistorico Etnografico »Luigi Pigorini« (osn. 1876), Musei Capitolini (osn. 1471), Museo di Roma (osn. 1930), Museo Artistico Industriale (osn. 1882), Musei Lateranensi, Musei Vaticani (XVI. st.), Museo e Galleria Borghese, Galleria Nazionale d’Arte Antica (osn. 1895), Galleria Nazionale d’Arte Moderna (osn. 1881) i Museo Nazionale di Villa Giulia (arheološki, osn. 1889). Rim ide u red najznačajnijih turističkih središta u svijetu s približno 900 bazilika i crkava; najpoznatije su bazilike svetog Petra (Vatikan), svetog Ivana Lateranskoga, svetog Pavla izvan zidina i svete Marije Velike. Među sačuvanim spomenicima antičkoga doba ističu se Forum Romanum, Panteon, Marcelov teatar, Kolosej (Amphitheatrum Flavium), Anđeoska tvrđava, Karakaline i Dioklecijanove terme, hramovi, slavoluci (na Forumu i izvan njega) i katakombe; povijesna jezgra grada uvrštena je 1980. na UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine. Rim je važno željezničko čvorište te raskrižje autocesta i zrakoplovnih linija s dvjema međunarodnim zračnim lukama (Fiumicino i Ciampino).

Povijest

Rimski anali povezuju osnutak Rima s dolaskom Trojanaca (na čelu s Enejom) i osnutkom Albe Longe. Izluče li se elementi legende, preostaje činjenica da su prva naselja na brežuljcima uz obalu Tibera osnovala pastirska plemena s Albanskih brda već u rano željezno doba. Prema nalazima ostataka eliptičnih i pravokutnih koliba s kraja IX. st. i poč. VIII. st. pr. Kr., najranije je bio naseljen brežuljak Palatin. Ondje se nalazilo najstarije naselje u Rimu (Roma quadrata) koje je, prema predaji, osnovao Romul 753. pr. Kr., te najstarija rimska svetišta: Luperkal, gdje je, prema predaji, vučica dojila Romula i Rema, Romulova kuća, svetište božice Pales, kurija Salijaca, hram Velike Majke, Viktorije i Jupitera Statora. Ravnica u podnožju Palatina izvan grada, zvana foris, služila je ispočetka za spaljivanje i pokapanje umrlih, a poslije kao glavni rimski trg (Forum Romanum, dalje: Forum). Od 650. pr. Kr. bio pod vlašću Etruščana. Za vladavine etrurskih kraljeva bili su naseljeni i susjedni brežuljci, a sredinom V. st. pr. Kr. bio je uključen i Aventin. Tijekom isušivanja tiberske nizine bili su izgrađeni odvodni kanali (ostatak je Cloaca Maxima), prvi veliki komunalni objekti na tom području. Potkraj kraljevstva, oko 509. pr. Kr., na Kapitoliju je bio podignut Jupiterov hram (tragovi temelja). Na Forumu je sačuvan Lapis niger s latinskim natpisom (oko 500. pr. Kr.) koji je, po tradiciji, označivao Romulov grob. Forum je poslije postao središte političkog i vjerskoga života u Rimu te je stoljećima bio dograđivan. Godine 387. pr. Kr. grad su razorili i spalili Gali; Kapitolij se suprotstavljao sve dok branitelje nije svladala glad (legenda o Junoninim guskama). Nakon toga Rim je bio opasan 11 km dugim zidinama (cinta Serviana); ostatci su vidljivi na više mjesta. Već u doba kraljevstva bio je na Forumu podignut okrugli Vestin hram, više puta razaran i obnavljan (za Septimija Severa obnovljen je u mramoru). Kapitolij, u antičko doba simbol duha i kulta rimske vlasti, stoljećima je mijenjao izgled. Uz Jupiterov, Junonin i Minervin hram ondje je bilo podignuto još nekoliko hramova. Apije Klaudije (312. pr. Kr.) sagradio je Via Appia i prvi izvangradski vodovod. Godine 221. pr. Kr. bio je izgrađen Circus Flaminius na Marsovu polju, a na Palatinu su bili podignuti hramovi Jupitera (295. pr. Kr.), Pobjede (292. pr. Kr.) i Velike Majke (204. pr. Kr.). Na Forumu su nastale prve bazilike (Basilica Porcia 184. pr. Kr., Flavia-Aemilia 179. pr. Kr., Sempronia 170. pr. Kr.). Gradili su se portici kao tržnice poljodjelskih i drugih proizvoda (Porticus Aemilia, Porticus Octaviae, Porticus post Navalia). Izgradnja je bila usporena za punskih ratova. Godine 78. pr. Kr. bio je izgrađen Tabularium, državni arhiv. U to je doba Rim već bio glavno političko središte antičkog sredozemnoga svijeta, u koji su pritjecala golema bogatstva. G. J. Cezar zakonom De urbe augenda inaugurirao je obnovu grada, regulaciju Tibera i sanaciju Marsova polja. U njegovo doba gradila se bazilika Julija (54. pr. Kr.) na Forumu i hram Venere roditeljice (Venus Genetrix). Cezar je dao urediti parkove uz Tiber, Lukul na Pinciju (Horti Luculliani), a Salustije između Kvirinala i Pincija (Horti Sallustiani). Na Marsovu polju Pompej je podignuo prvi stalni teatar. Oko 7. god. pr. Kr. August je organizirao Rim u 14 područja. U njegovo doba bile su dovršene građevine započete u Cezarovo doba (Forum Iulium, Basilica Iulia, Curia). Nakon toga August je izgradio Forum Augusti s hramom Marsa Osvetnika (Mars Ultor), palaču Domus Augustana na Palatinu, njoj nasuprot Apolonov hram, a na Forumu Cezarov hram (Templum Divi Iulii). Augustov vojskovođa M. V. Agripa obnovio je rimske vodovode i izgradio nove (Aqua Iulia, Aqua Virgo, Aqua Alsietina), dao urediti Marsovo polje, izgradio Panteon (Pantheon), baziliku posvećenu Neptunu i prve javne terme s parkom i jezerom. Na Marsovu polju bio je podignut i Augustov mauzolej te Ara Pacis Augustae. Iz istoga je doba i tzv. Livijina kuća na Palatinu te mnoge višekatne stambene zgrade (insulae) za stanovništvo. Procjenjuje se da je Rim tada imao najmanje 1 000 000 stanovnika; prema nekim procjenama taj se broj penje čak i do 1 800 000. Mecenat je dao urediti velike parkove na Eskvilinu. Za vladavine cara Tiberija bili su restaurirani mnogi hramovi i izgradila se carska palača Domus Tiberiana na Palatinu. Kaligula je započeo gradnju akvedukata Aqua Claudia i Anio Novus, koje je dovršio Klaudije. Za Neronove vladavine izbio je 64. god. požar, koji je uništio velik dio Rima. Nakon toga izradio se novi urbanistički plan, a golema sredstva uložila su se u gradnju raskošne palače Domus aurea na prostoru od Palatina do Celija. Prvotne planove znatno su izmijenili Vespazijan, Tito i Domicijan, koji su na mjestu većega dijela Neronove palače dali izgraditi golemi amfiteatar (Amphitheatrum Flavium), poslije – vjerojatno prema velikomu Neronovu kipu – nazvan Kolosej (Colosseum). U spomen osvojenja Jeruzalema (god. 70) bio je podignut Titov slavoluk. Velike rekonstrukcije hramova i javnih zgrada bile su izvedene za Domicijana. On je na Marsovu polju izgradio Stadion (današnja Piazza Navona) i Odeon, te preuredio hram Jupitera Kapitolijskoga. Na Palatinu mu je arhitekt Rabirije izgradio raskošnu palaču. Trajanov graditelj Apolodor iz Damaska upravljao je gradnjom Trajanova foruma s bazilikom Ulpijom, hramom, bibliotekom i čuvenim Trajanovim stupom. Hadrijan je dao rekonstruirati Panteon, podignuti svoj mauzolej (danas Anđeoska tvrđava na ulazu u Vatikan) i Pons Aelius, a uz vestibul Neronove Domus aurea dao je sagraditi golem hram Venere i Rome. Iz doba Marka Aurelija potječe njegov stup (reljefi s prizorima iz njegovih ratova) te hram Antonina i Faustine na Forumu (poslije pretvoren u crkvu S. Lorenzo in Miranda). Iz 203. na Forumu je slavoluk Septimija Severa. Sever je proširio carsku palaču na Palatinu, a Karakala podignuo raskošne terme. Godine 272. Aurelijan je potaknuo gradnju novih zidina (oko 19 km duljine sa 16 glavnih i 16 tajnih ulaza te 383 kule) kako bi grad zaštitio od napada barbara. Dioklecijan je restaurirao niz zgrada uništenih u požaru 282. i izgradio terme na Viminalu. Za Konstantina I. Velikoga bila je dovršena na Forumu velika Konstantinova bazilika (izgradnja započeta za Maksencija 308. god.), najveća sačuvana nadsvođena građevina antike. Izgradio je terme na Kvirinalu te slavoluk kraj Koloseja. Rim je u to doba dosegnuo puni sjaj svoje monumentalnosti, a slavoluci su nicali sve do doba cara Teodozija. Prema zapisima iz IV. st., Rim je tada imao 46 602 najamne stambene kuće (insulae), 1780 patricijskih kuća (domus), 856 javnih kupališta, 1352 fontane, 254 mlina, 290 skladišta, 29 biblioteka, 10 bazilika, 11 akvedukata, 23 konjanička spomenika, 80 zlatnih i 84 brončana kipa, 424 manja hrama (aediculae) i dr.

Iako je zadržao status službenoga središta Carstva, od Dioklecijanova doba (284–305), a posebice nakon osnutka nove carske prijestolnice Konstantinopola (330), Rim je postupno gubio na važnosti. Od početka IV. st. grad je sve više imao kršćanski pečat; nakon proglašenja Milanskog edikta (313) car Konstantin I. Veliki osnovao je (314) prvu rimsku biskupsku crkvu, S. Giovanni in Laterano, a 324. započeo gradnju peterobrodne bazilike iznad groba apostola Petra. U IV. st. papinstvo se, u borbi za prevlast, sukobilo s rimskim senatorskim plemstvom, koje je držalo važne gradske službe i gradsku upravu, te je isprva bilo sklono poganstvu, a poslije je prešlo na kršćanstvo. Krajem IV. st. bili su zatvoreni i posljednji poganski hramovi, mnoge su javne i privatne zgrade bile pretvorene u crkve (Santi Giovanni e Paolo, S. Clemente, S. Lorenzo in Lucina, Sta Sabina, Sta Cecilia), a bile su podignute i mnoge nove sakralne građevine (bazilike Sta Sabina i Sta Maria Maggiore u prvoj polovici V. st.). Papinstvo je uspjelo krajem V. st. vlasništvo nad crkvama, koje su uglavnom podizali senatori, staviti pod svoj nadzor, čime se učvrstila administrativna samostalnost i ojačala centralizirana uprava crkvenoga patrimonija. Od početka V. st. Rimu su sve snažnije prijetile barbarske provale; 410. zauzele su ga i temeljito opljačkale čete vizigotskoga kralja Alarika I., 455. napali su ga Vandali pod vodstvom Geiserika, a 472. Ricimerove postrojbe. Nakon kratkotrajna uspona pod Teodorikom (493–526), dugotrajan bizantski rat protiv Ostrogota nanio je gradu veliku štetu, a osobito haranje Totiline vojske (546). Pored toga, Rimu su od posljednje četvrtine VI. st. trajno prijetili Langobardi. U takvim se prilikama znatno smanjio broj stanovnika (na približno 1000), što je dovelo do konačnoga sloma antičkog ustroja grada. Vlast u gradu preuzela je Crkva, a od Grgura I. Velikoga (590–604) djelovale su tzv. diakonie, crkvene ustanove zadužene za razdiobu namirnica i brigu za siromašne. Jezgra nastanjenosti bila je svedena na prostor oko glavnih crkava u Lateranu i Vatikanu te između Palatina, Kapitolija i Tibera, koji su u cijelosti naselili kršćani. Zgrade koje su nekoć bile namijenjene poganskomu bogoštovlju i dalje su bile pretvarane u mjesta kršćanskoga kulta (Templum Sacrae Urbis postao je u prvoj polovici VI. st. bazilika sv. Kuzme i Damjana, a Panteon je početkom VII. st. bio pretvoren u crkvu Sta Maria ad Martyres). Od VII. st. Rim se postupno oporavljao od dugotrajnoga razdoblja ratova; počela se razvijati gradska autonomija, iako je Rim kao sjedište Rimskoga dukata i dalje bio pod vojnopolitičkim vrhovništvom Bizanta. Samostalnost Rima dolazila je do izražaja i prilikom pregovora papinstva s Langobardima i u protivljenju vjerskoj politici carigradskoga dvora (649. protiv Konstanta II., 692. protiv Justinijana II.). Od sredine VII. st. obnavljale su se i podizale nove građevine, a u umjetnosti prevladavaju bizantska obilježja (S. Lorenzo fuori le mura iz VI. st., Sta Agnese iz VII. st, freske u Sta Maria Antiqua). Od VIII. st. postupno se učvršćivala svjetovna vlast papinstva, osobito nakon sloma Ravenskog egzarhata (751), kada su se pape uspjeli osloboditi bizantskog podložništva. Jačanju papinske moći pridonijelo je i gradsko plemstvo koje se, utemeljivši svoj ugled u bizantskoj carskoj službi, tada počelo nazivati senatom te je u VIII. i u IX. st. iz njihovih redova potekao veći broj papa. Zahvaljujući franačkoj pomoći, Rim je izrastao u središte Papinske Države, koja je obuhvatila nekadašnje bizantske teritorije u središnjoj Italiji. Razdoblje obnove došlo je do izražaja i u svjetovnoj i crkvenoj gradnji, a sve naglašenija opasnost od napada Saracena nagnala je pape na gradnju obrambenih utvrda. Na mjestu nekadašnje Rimske Luke (Portus Romanus) papa Grgur IV. sagradio je utvrdu (oko 842/843), tzv. Gregoriopolis. No njezina je posada pobjegla kada je arapska flota 846. uplovila u Tiber. Sama obrana Rima izdržala je, ali su bile opljačkane dvije velike bazilike, sv. Petra i sv. Pavla, koje su se nalazile izvan gradskih zidina. To je potaknulo papu Lava IV. da 848–852. proširi rimske zidine i obuhvati naselje uz baziliku sv. Petra na desnoj obali Tibera (tzv. Civitas Leonina ili Leoniana). Poslije je papa Ivan VIII. zidom opasao (883) i baziliku sv. Pavla, izgradivši tzv. Johannipolis. I pojedine starije građevine bile su pretvorene u obrambene objekte (tzv. case-torri: kuće s kulama), koji su postali posjedom plemićkih rodova. U IX. st. razvila se i mjesna rimska umjetnička škola (mozaici u crkvi Santi Nereo e Achilleo, Sta Maria in Domnica, Sta Prassede, Sta Cecilia). Potkraj IX. st. oslabila je moć papa u Rimu, što je bio odraz i opće slabosti carske vlasti na Zapadu. Prvenstvo su preuzeli plemićki savezi (tzv. konzorterije). Od početka X. st. papinstvo je bilo pod utjecajem roda rimskog senatora Teofilakta (umro 924/925), ponajviše njegova unuka Alberika (umro 954), koji je sina Oktavijana dao odrediti za budućega papu (Ivan XII.). Nakon izbora Otona I. za cara (962) ojačao je carski utjecaj u Rimu, iako se tomu do poč. XI. st. uspješno opirao rod Krescencijevaca, koji je podrijetlo vodio od Teofilakta. U X. st. povećao se broj stanovnika, a proširila su se i naseljena gradska područja, između kojih su se nalazili antički ostatci te poljoprivredne površine, vinogradi i pašnjaci. Forum je tada nazvan Campo Vaccino (Kravlji pašnjak), a Kapitolij Monte Caprino (Kozje brdo). U XI. st. stanovništvo Rima živjelo je uglavnom uz Tiber, u Borgu i predjelu Trastevere, a središte crkvene, gospodarske i političke moći bila je Papinska kurija. U prvoj polovici XI. st. prevlast se nalazila u rukama grofovskoga roda Tuskulanaca, Alberikovih potomaka, koji su obnašali najviše gradske službe i dali trojicu papa (Benedikta VIII., Ivana XIX., Benedikta IX.). Za reformnih papa, među kojima se osobito isticao Grgur VII., Rim su opljačkali Normani (1084) i uništili pritom mnoge antičke spomenike. U prvoj polovici XII. st. nastupilo je dugo razdoblje sukoba između utjecajnih aristokratskih rodova za nadzor nad kurijom. Istodobno se, usponom politički moćnoga srednjega građanskoga sloja, oblikovala srednjovjekovna gradska komuna. Borba rimskih pučana s papinstvom (otpor pod Giordanom Pierleonijem 1143–45. i Arnaldom iz Brescie 1145–54) dovršena je kompromisom kojim je komuna prihvatila papinsko vrhovništvo, a za uzvrat dobila priznanje autonomije (1188). Uslijedio je i graditeljski procvat, kojim je oblikovan srednjovjekovni grad. U XII. i XIII. st. bile su obnovljene i mnoge stare crkve; tada su u Rimu djelovali poznati klesari i dekorateri (tzv. maestri cosmati). U to su doba bile podignute nove crkve S. Clemente i S. Crisogono, a rekonstruirana je Sta Maria in Trastevere. Uz samostanske crkve sagrađeni su klaustri, među kojima se kao najljepši cijene radovi majstora Vassalletta (S. Giovanni in Laterano i S. Paolo). Oko 1280. po nalogu Nikole III. sagrađena je crkva Sta Maria sopra Minerva, jedina gotička crkva u Rimu. U XIII. st. Rim je doživio snažan demografski i gospodarski rast; u njem je tada živjelo 35 do 40 tis. stanovnika, svjetovno središte nalazilo se na Kapitoliju, a crkveno središte u Anđeoskoj tvrđavi. U drugoj polovici XIII. st. oslabila je komunalna autonomija, a ojačali su plemićki rodovi koji su obnovljeni utjecaj zasnovali na povezanosti s papinstvom. Povezano s tim izbio je sukob gibelina (obitelj Colonna) i gvelfa (obitelj Orsini), koji će zadugo obilježiti povijest Rima. Uz njih, najistaknutiji plemićki rodovi bili su Annibaldi, Conti, Savelli i Caetani. Odlaskom papa u Avignon (1309–77) nastupila je gospodarska kriza te je potpuno zamrla nekadašnja graditeljska i umjetnička djelatnost. Političku krizu dodatno su produbili pokušaji pučkoga tribuna Cole di Rienza da preuzme vlast u Rimu (1347., 1354). Duga odsutnost papa omogućila je jačanje komunalne autonomije i građanskog sloja, nasuprot aristokraciji. Povratak papa u Rim (1377) nije odmah povoljno utjecao na prilike u zapadnome kršćanstvu, kojega je pogodio Veliki raskol, a pritom je Rim bio upleten u mnoge ratove. Tek od pape Martina V., koji je 1417. na Koncilu u Konstanzu bio općenito priznat u cijeloj Crkvi, započelo je dugo razdoblje gospodarskoga procvata i demografskoga rasta. Pošto su slomljene plemićke urote i ugušeni građanski nemiri, Rim je u drugoj polovici XV. st. doživio korjenitu urbanističku obnovu i dobio obilježje papinskoga grada.

Nakon povratka u Rim pape su se umjesto u dotadašnjoj papinskoj rezidenciji u Lateranu nastanili u Vatikanu. Nikola V. (1447–55) planirao je da predio Città Leonina izgradi u prijestolnicu koja bi po grandioznosti mogla stati uz bok antičkom Rimu. Tada je bila podignuta nova vatikanska palača s kapelom, u kojoj je freske radio fra Angelico. Siksto IV. (1471–84) izgradio je Sikstinsku kapelu koju su dekorirali D. Ghirlandaio, S. Botticelli, C. Rosselli, Perugino, L. Signorelli, a Inocent VIII. (1484–92) izgradio je Sta Maria in Via Lata i palaču Belvedere. Aleksandru VI. (1492–1503) Pinturicchio je radio freske u njegovim novim vatikanskim odajama. Za Julija II. (1503–13) Rim je bio u punom renesansnom procvatu, a papinski je dvor bio stjecište čuvenih umjetnika i učenjaka. Izgradnjom Tempietta (1503) uz crkvu S. Pietro in Montorio D. Bramante dao je jak poticaj renesansnoj arhitekturi. Godine 1506. postavljen je temelj novoj crkvi sv. Petra; 1508–12. Michelangelo Buonarroti radio je freske na svodu Sikstinske kapele; od 1508. Rafael je dekorirao Stanze, a 1513. Loggie u Vatikanu. Nakon Bramanteove smrti Rafael je sa svojim suradnicima preuzeo radove na crkvi sv. Petra, a nakon njega Michelangelo, koji je nešto izmijenio prvotni plan; kupolu su izveli Giacomo della Porta i D. Fontana. Godine 1527. grad su opljačkale postrojbe rimsko-njemačkog cara Karla V. Habsburgovca (»sacco di Roma«), ali se nakon toga neometano nastavio kulturni procvat. Od 1534. do 1541. Michelangelo je radio u Sikstinskoj kapeli Posljednji sud. Bramantovu koncepciju ostvario je A. da Sangallo ml. u palači Farnese, koja je i u doba baroka bila uzor za rimske palače. S Pavlom III. (1534–49) ponovno su započele velike gradnje, u prvom redu preuređenje Kapitolija po Michelangelovu projektu. Od velikih Michelangelovih planova za nadgrobni spomenik Julija II. ostvaren je (1544) samo Mojsijev kip (u S. Pietro in Vincoli). Po njegovim nacrtima dio Dioklecijanovih terma bio je preuređen u crkvu Sta Maria degli Angeli. Veliki radovi poduzeti su za Siksta V. (1585–90). On je već kao kardinal povjerio D. Fontani svoje zamisli o rekonstrukciji Rima. Od Sta Maria Maggiore zrakasto su trasirane nove ulice, podignuti su obelisci u Vatikanu, Lateranu, pred Sta Maria Maggiore i na Piazza del Popolo. Fontana je izgradio Lateransku palaču te novi dio vatikanske palače uz Cortile di S. Damaso i izveo niz drugih radova. Oko 1600. Rim je imao približno 100 000 st.

Potkraj XVI. st. Rim je postao ishodište baroka, koji je za Urbana VIII. (1623–44) dosegnuo svoj vrhunac. G. L. Bernini preuzeo je završne radove na bazilici sv. Petra, gradio palaču Barberini, fontane del Tritone i delle Api. Početkom pontifikata Inocenta X. (1644–55) pao je u nemilost, a u radovima su ga zamijenili F. Borromini, A. Algardi i G. Rainaldi. Skulptorskim djelom Ekstaza sv. Terezije (1647., Sta Maria della Vittoria) ponovno je stekao papinu naklonost te je nakon toga gradio fontanu na Piazza Navona, katedru sv. Petra u Petrovoj bazilici, započeo gradnju palače Montecitorio (završio C. Fontana). Za pape Aleksandra VII. (1655–67) započela je gradnja kolonade pred Petrovom bazilikom i Scala regia u Vatikanu te palače Chigi-Odescalchi. Istodobno su radili i P. da Cortona (Sta Maria della Pace), C. Rainaldi (Sta Maria in Campitelli, crkve-blizance na Piazza del Popolo) i F. Borromini (pročelje S. Carlo alle Quattro fontane). Oslabljeni politički i gospodarski položaj Vatikana odražavao se sve više i na izgradnju grada. Među malobrojnim građevinama ističe se stubište od Piazza di Spagna do trga Trinità dei Monti, djelo A. Specchija i F. De Sanctisa, podignuto za pontifikata Inocenta XIII. (1721–24). N. Salvi gradio je 1732. fontanu di Trevi (skulptorske radove izveo P. Bracci). To je posljednje veliko djelo baroka. Za Klementa XIV. (1769–74) gradio se Vatikanski muzej (gradnja nastavljena za Pija VI.). U doba Napoleonovih ratova Rim je bio uključen u satelitsku Rimsku Republiku (1798), pa u Kraljevinu Italiju, da bi 1809. nakon sukoba pape i Napoleona I. Bonapartea bio anektiran (do 1814). Nakon bijega pape Pija IX., u Rimu je 9. II. 1849. bila proglašena Rimska Republika koju je skršila francuska vojska Napoleona III. (3. VII. 1849). Uz njegovu potporu Rim se uspješno odupirao ulasku u novoujedinjenu i nacionalnu državu Italiju sve do 1870. Nakon toga papa je ostao u dragovoljnom, tzv. Vatikanskom sužanjstvu sve do Lateranskog ugovora (1929). U XIX. st. Rim je postao sve više stjecište turista. Bili su izgrađeni mnogi hoteli i kavane u eklektičkom stilu, izvršena su opsežna arheološka iskapanja (Forum Romanum, Forum Traiani, Kolosej), uređen je park na Pinciu.

Nov zamah dobila je izgradnja grada nakon 1870., kada je Rim službeno postao glavnim gradom Italije. Prema regulacijskomu planu A. Vivianija (1873) bile su izvedene nove ulice i trgovi (Via Cavour, Via Nazionale, Piazza V. Emanuele), gradili su se mostovi i podizane mnoge reprezentativne građevine: Banca d’Italia (M. Piacentini), palača pravde (G. Calderini), monumentalni spomenik Viktoru Emanuelu II. (G. Zacconi). Između dvaju svjetskih ratova kroz Borgo je bila probijena Via della Conciliazione, uređena reprezentativna Via dei Fori imperiali, izgrađene zgrade različitih ministarstva i velike arhitektonske cjeline (Foro italico, Sveučilišni grad, Filmski studiji Cinecittà, EUR), bili su oblikovani monumentalno u tzv. »rimskom stilu«, što ga je forsirao fašistički režim. Urbanističkim planom iz 1931. širenje grada usmjerilo se prema moru, što se nastavilo i nakon 1945. Nakon talijanske kapitulacije Rim je od 9/10. IX. 1943. bio pod njemačkom okupacijom te proglašen otvorenim gradom. Anglo-američke postrojbe oslobodile su ga 4. VI. 1944. Nakon ukidanja vojne uprave (15. VIII. 1944) Rim je ponovno prijestolnica Kraljevine Italije, a od 1946. Republike Italije.

Nakon rata nastale su nove gradske četvrti na slobodnom prostoru rezerviranom za planiranu svjetsku izložbu 1942 (EUR – Esposizione Universale Romana) i na mjestu nekadašnjega vojnog aerodroma Centocelle, a na sjevernoj periferiji planski je izgrađen vrtni grad Aniene. Među građevinama podignutima u novije doba ističu se novi željeznički kolodvor Termini (1950., E. Montuori i suradnici) i niz športskih borilišta građenih po nacrtima P. L. Nervija za Olimpijadu 1960 (Palazzetto dello Sport, 1957). Od 1965. na snazi je novi urbanistički plan, koji predviđa znatne zahvate radi boljega prometnog povezivanja krajnjih točaka grada. Intenzivno se urbanizira i prometno povezuje rimska okolica, osobito omiljena izletišta sa starim vilama i parkovima u Albanskim brdima (Frascati, Castel Gandolfo) i u Tivoliju (villa d’Este). Luka Ostia i područje uz obalu (Lido di Roma) povezani su s Rimom autocestom i brzom željeznicom.

Rim. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 7.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=52901>.