Retoromani

ilustracija
RETOROMANI, retoromanski idiomi

Retoromani, zajednički naziv za različite etnolingvističke skupine u jugoistočnoj Švicarskoj i sjeveroistočnoj Italiji koje govore retoromanskim idiomima/jezicima. U Retoromane se ubrajaju Retoromani u užem smislu (Rumanči, Romanši) u švicarskom kantonu Graubünden, Ladini na području Dolomita u talijanskim pokrajinama Trentino-Alto Adige (većina u Val Gardeni, Val Badii i Val di Fassi) i Veneto (pokrajina Belluno), te Furlani u talijanskoj pokrajini Friuli-Venezia Giulia. Smatra se da su potomci romaniziranih Reta i Kelta.

Jezik

Retoromanski jezik (retofurlanski, retski, alpskoromanski, ladinski i sl.) zajednički je naziv za skupinu prilično nejedinstvenih romanskih idioma »alpskoromanske podskupine« (prema drugima: »italoromanske«) koji se govore na tri odvojena područja između najgornjega toka Rajne s njezinim izvorima i Tršćanskoga zaljeva: (1) retoromanski u užem smislu riječi ili grižunski retoromanski, u švicarskom kantonu Graubünden, koji se dijeli na rumončki (taj se naziv nerijetko rabi za cijeli grižunski) sa surselvskim, sutselvskim i surmiranskim govorima, u najgornjem toku Rajne (Prednje Rajne), uzvodno od grada Chura i Reichenaua te uz tok Stražnje Rajne, i engadinski (na vododijelnici između Stražnje Rajne i Inna u Bergünu, zatim u gornjem toku Inna te u dolini Valmüstair /njem. Münstertal/; zove se i ladinski, prema domaćem nazivu ladìn), (2) dolomitski (tirolski) retoromanski ili ladinski (središnji retoromanski; u Dolomitskim Alpama, u dolinama gornjega toka rijeka Adige i Piave) i (3) furlanski (→ furlani, jezik) u najvećem dijelu talijanske pokrajine Friuli-Venezia Giulia. Grižunskim govori nešto manje od 40 tisuća govornika u kantonu Graubünden (s pet oblika pisanih jezika: surselvski, sutselvski, surmiranski, gornjoengadinski i donjoengadinski, a dva su od njih, surselvski i donjoengadinski, solidno standardizirana; danas se nastoji umjetno stvoriti jedinstven standardni retoromanski jezik romantsch grischun) i oko 10 tisuća u ostalim dijelovima Švicarske; za dolomitski podatci variraju između 15 i 28 tisuća govornika (iako u novije doba postoji pismenost na mjesnim oblicima, standardni se jezici nisu razvili), a furlanski aktivno rabi između 400 i 500 tisuća ljudi, s razvijenom književnom koine na osnovici udinskoga narječja i s težnjom prema standardizaciji. Grižunski retoromanski potvrđen je u XII. st., a od XVI. st. ima, na različitim oblicima, bogatu pisanu tradiciju; najstarije potvrde za dolomitski retoromanski potječu iz XVIII. st., a ti govori u novije doba uzmiču pred širenjem njemačkoga i talijanskoga; furlanski je posvjedočen od XIII. st., od XIV. na njem su očuvani i prvi tekstovi, a u novije doba (osobito XIX. i XX. st.) ima bogato pjesništvo. Rijetke su jezične značajke koje su proširene na cijelom području retoromanskoga »jezika« (odatle je njegovo jedinstvo vrlo krhko i neodređeno); značajke se uglavnom tiču pojedinih skupina govora. U surselvskom je karakteristična metafonijska diftongacija vokala, čuvanje latinskoga nominativnog oblika pridjeva muškoga roda kao imenskoga dijela predikata (na -s), a akuzativnoga u drugim službama; također, glagol u 1. licu singulara ima dočetak -el (< lat. illum »/nje/ga« kao direktni objekt); u engadinskom se direktni objekt za osobe uvodi prijedlogom a (kao u španjolskom ili u sardskom); furlanski ima fonološku razliku između kratkih i dugih vokala te pokazuje izrazitu težnju za gramatikalizacijom uporabe lične zamjenice uz glagol (osobito u 3. licu); latinski diftong au čuva se u surselvskom i u furlanskom; u novije doba latinski c /k/ i g palataliziraju se ispred a, ali ne podjednako dosljedno na cijelom području; latinsko finalno -s načelno se čuva na cijelom području, ali je u dolomitskom i u furlanskom u deklinaciji (u pluralu) mjesto njega često uzeto -i. Osim nekih očuvanih latinskih leksičkih elemenata (npr. surselvski cudisch »knjiga« < lat. codicem) i elemenata iz retskoga (u grižunskom) i noričkoga (u dolomitskom i furlanskom) supstrata, značajan je utjecaj njemačkoga i sjevernotalijanskog narječja kao superstrata, a u furlanskom slovenskoga.

Književnosti

Furlanska književnost. Najstariji tekstovi na furlanskom jeziku potječu iz XIII. st., od kada se razvila bogata usmena narodna poezija. Prvi su poznati furlanski pjesnici bili petrarkisti Nicolò Morlupino (1528–70) i Girolamo Bianconi (1515–80). Furlanska je poezija osobito cvjetala u XVII. i XVIII. st., kada su najistaknutiji pjesnici bili Eusebi Stele (1602–71), autor ironičnih i često opscenih ljubavnih pjesama, Ermes di Colorêt (1622–92), koji je prvi pisao (ljubavnu liriku, idile, satire) na udinskome narječju, koje je poslije postalo temeljem današnjega standardnoga furlanskoga, te Zuan Sep Busiz (1660–1743). U XVIII. st. književna se djelatnost smanjila, ali je 1742. tiskan prvi almanah na furlanskome. U XIX. st. djelovao je jedan od najistaknutijih furlanskih pjesnika, majstor soneta P. Zorùt (1792–1867). Začetnica je moderne furlanske proze novelistica C. Percoto (1812–87), dok se začetnikom moderne poezije smatra Pieri Bunin (1844–1905). Osebujnu prozu pisali su Federico de Comelli (1826–92) i Giovanni Gortani (1830–92). Među pjesnicima s kraja XIX. i početka XX. st. ističu se Pieri Corvàt (1863–1933), Emilio Nardini (1862–1938) te osobito Vittorio Cadel (1884–1917), čija je lirika zasnovana na suptilnoj napetosti senzualnosti i tuge, i Ercole Carletti (1877–1946), blizak talijanskim crepuscolarima. Giovanni Minut (1895–1967) izdvajao se političkom i socijalnom lirikom. Od prozaika iz prve polovice XX. st. značajan je Dolfo Zorzut (1894–1960), koji se nadahnjivao pučkom predajom. Izrazito suzbijana za fašizma, furlanska je književnost oživjela nakon II. svjetskog rata. Suvremeno pjesništvo na furlanskom jeziku vrhunski je domet dosegnulo u djelu P. P. Pasolinija (1922–75), koji je 1945. osnovao Malu akademiju furlanskoga jezika, te Domenica Naldinija (r. 1929) i Riccarda Castellanija (1910–77). U kulturnom razvoju značajnu je ulogu imao Josef Marchet (1902–66). Među pjesnicima druge polovice XX. st. ističu se Franco de Gironcoli (1892–1979), čija se lirika odlikuje motivom prolaznosti vremena, potom Novella Aurora Cantarutti (1920–2009), čija je poezija prožeta duhom hermetizma, Aurelio Cantoni (Aureli Cjanton; 1922–2009), Bernardino Virgili (1925–83), koji je napisao i prvi furlanski roman (»Voda pod brijegom« – »L’aghe dapît la cleve«, 1957), Renato Appi (1923–91), zaslužan i za obnovu furlanskoga kazališta, te Leonardo Zaniert (rođen 1935). – Grižunska (rumončka i engadinska/ladinska) književnost. Prvi pisani spomenik na grižunskome potječe iz X. st. (»Würzburški rukopis«). Od XII. st. razvila se bogata usmena narodna poezija (ljubavna lirika, balade, basne u stihu, pjesme moralne, ratne i političke tematike). Prvu zapisanu pjesmu napisao je 1527. Gian Travers (1483–1563). Značajni su reformacijski prevoditelji i vjerski pjesnici bili Jachiam Bifrun (1506–72) i Durich Chiampel (1510–82), dok su protureformacijsku duhovnu liriku pisali benediktinci iz Mustéra. Istaknuti pjesnici u XVII. st. bili su epičar Giörin Wietzel (1595–1670) i Steffan Gabriel (1570–1638), koji je pisao protestantsku duhovnu liriku, a značajan je zbornik nabožnih i svjetovnih pjesama »Philomela« (1684) Joannesa Martinusa (1644–1733). Iz XVIII. st. izdvaja se »Retska kronika« Notta da Porte (1696–1767). U XVII. i XVIII. st. s uspjehom su se izvodile pasionske igre, a poslije su se razvile sudske drame i pučke komedije. Za romantizma i realizma isticali su se romantički pjesnici Gion Teodor Castelberg (1748–1818) i autor ruralnih poema Gion Antoni Huonder (1824–67), koji su pisali na rumončkome, dok su značajni prozaici na tom idiomu bili Alexander Balletta (1842–87) i Giachen Casper Muoth (1844–1906), koji je pisao i nacionalnu epiku u stihu kakvu je poslije nastavio Flurin Camathias (1871–1946). Najistaknutiji pjesnici na engadinskome u tom su razdoblju bili Conradin de Flugi (1787–1874), Gian Fadri Caderas (1830–91) i Zaccaria Pallioppi (1820–73). Modernu je grižunsku književnost inaugurirao P. Lansel (1863–1943), autor simbolističke domoljubne i pejzažne lirike. Od pisaca koji su djelovali potkraj XIX. i početkom XX. st. istaknuti su još pjesnikinja i dramatičarka Clementina Gilli (1858–1942), novelisti Giachen Michel Nay (1860–1920) i Schimun Vonmoos (1868–1940) te profinjeni liričar Alfons Eduard Tuor (1871–1904). Značajan je pjesnik i novelist introspektivna stila Gian Fontana (1897–1935), a u drugoj polovici XX. st. ističu se pjesnici Leza Uffer (1912–82), Theo Candinas (r. 1929), Luisa Famos (1930–74) te osobito modernist A. Peer (1921–85). Najistaknutiji je dramatičar bio Jon Semadeni (1910–81), koji je 1944–77. također vodio vodeću kazališnu skupinu na grižunskome, dok se među prozaicima izdvajaju satiričar Reto Caratsch (1901–78) te romanopisci i novelisti T. Halter (1914–86), Gion Deplazes (1918–2015) i C. Biert (1920–81). – Dolomitska (tirolska ladinska) pismenost. Na dolomitskom idiomu razvila se samo (bogata) narodna usmena književnost. Prva je knjiga tiskana 1878., a 1881. Johann (Giovanni) Alton objavio je zbirku tirolskih narodnih umotvorina.

Retoromani. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2017. Pristupljeno 20.9.2017. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=52578>.