Rendić, Ivan, hrvatski kipar (Imotski, 27. VIII. 1849 – Split, 29. VI. 1932). Kiparstvom se bavio od rane mladosti u Supetru na Braču. Bio je na nauku kod drvorezbara Giovannija Moscotta u Trstu (1865). Akademiju završio 1871. u Veneciji, a usavršavao se u Firenci kod G. Dupréa (1872–76), koji je svojim akademskim realizmom snažno utjecao na mladoga kipara. Bio je član skupine Medulić. Djela je isprva oblikovao realistički s elementima naturalizma, pridajući pozornost obradbi detalja (Hercegovka, 1883), a oko 1900. preuzeo je secesijski stil, kojemu je primjenom preoblikovanih nacionalnih folklornih motiva davao osobno obilježje. Najbolji su mu radovi realistički portreti i realistički oblikovane alegorijske figure. U Zagrebu je od 1877. do 1880. imao atelijer, u kojem je ostvario poprsja hrvatskih velikana za park Zrinjevac (Andrija Medulić, Julije Klović, Krsto Frankopan, Nikola Jurišić). U Trstu je s manjim prekidima živio od 1881. do 1921. radeći javne spomenike uglavnom za hrvatske naručitelje (Andrija Kačić Miošić u Makarskoj, 1890., i Zagrebu, 1891; Ljudevit Gaj u Krapini, 1891; Ivan Gundulić u Dubrovniku, 1893; August Šenoa, 1893., i Petar Preradović, 1894., u Zagrebu i dr.). Izrađivao je nadgrobne spomenike, od kojih se ističu spomenici P. Preradoviću, A. Šenoi i E. Kumičiću u Zagrebu, I. Perkovcu u Samoboru, M. A. Relkoviću u Vinkovcima, A. Starčeviću u Šestinama, obitelji dall’Asta-Mohović u Rijeci i mauzoleje (obitelji Manasteriotti u Rijeci te obitelji Meštrović u Benkovcu). Izvedbe nadgrobnih spomenika kretale su se od vrlo skromnih do raskošnih, s portretima pokojnika, alegorijskim figurama i s mozaicima. Zapažene su njegove alegorijske figure nadgrobnih spomenika: Hercegovka plete vijenac, Uspomena, Meditacija, Zaspala Vestalka, Vjera, Pietà te kipovi Um na zgradi Austrijskoga Lloyda i Milosrđe u zgradi Assicurazioni generali u Trstu. Rijetko je izvodio skulpture s biblijskom tematikom (reljefi u lunetama bočnih portala đakovačke katedrale, skulpture župne crkve u Milni, oltari župnih crkava u Voloskome i Omišu). Od većih je Rendićevih arhitektonskih projekata ostvaren reprezentativni zvonik crkve u Ložišćima na Braču u neoromaničkome stilu (1888–89) i vila Jakić u orijentalnome stilu u Trstu (1896). Od 1921. živio u Supetru, gdje se povukao shrvan oduzimanjem narudžbe za mauzolej obitelji Petranović (izveo ga je T. Rosandić), a ondje je i bezuspješno nastojao osnovati školu za umjetničku klesariju.
