Remizov [r’e'm’izəf], Aleksej Mihajlovič, ruski pisac (Moskva, 6. VII. 1877 – Pariz, 26. XI. 1957). Istaknuti i utjecajni predstavnik ruske moderne. Studirao u Moskvi, ali je šest godina živio u progonstvu na sjeveru Rusije, gdje je upoznao udaljene manastire i sačuvanu pučku tradiciju. Neobično plodan prozni autor (83 knjige), od parafraza usmenih bajki ili apokrifnih vjerovanja do romana Ribnjak (Prud, 1908), Sat (Časy, 1908) i Krsne sestre (Krestovye sëstry, 1910). Ostao je na granici sna i jave (Bijedna sudba – Bedovaja dolja, 1909), zbilje i vjerskih motiva te razvio osebujan stil »kazivanja« (skaz), oslonjen na ritam pučkoga govora ili obreda. Zbivanja 1917. usporedio je s tatarskom najezdom na Rusiju (Slovo o pogibiji zemlje Ruske – Slovo o pogibeli zemli Russkoj, 1918). God. 1921. emigrirao je u Berlin, a od 1923. živio je u Parizu. Zapisivao je događaje u Rusiji i književnosti (Vihorna Rusija – Vzvihrennaja Rus’, 1927). Cijelu trilogiju posvetio je životu svoje supruge, a Gradski šumovi (Šumy goroda, 1921) zapravo su scene prevratničke Rusije. U prozu Remizov uvodi i sintagmatiku ruske knjige XVII. st., a pokušava i grafički oponašati stare ruske rukopise. Time je utjecao na grafiku ruske avangarde. Mlada proza nakon 1918. u mnogome je prihvaćala stilske inovacije, što se osobito vidi u djelima J. J. Zamjatina, V. V. Ivanova, L. M. Leonova i dr.
