struka(e):

recepcija prava, dobrovoljno, prešutno ili izričito preuzimanje (recipiranje) pravnog instituta, pojedinoga zakona ili dijela pravnoga sustava druge države u domaće pravo (npr. recepcija talijanskoga kaznenoga zakona te švicarskih zakonâ iz područja građanskoga prava u Turskoj 1926–27). U pravnoj romanistici obično se govori o recepciji rimskog prava kao procesu postupnoga prihvaćanja rimskog prava za pozitivno pravo u zapadnoj i sr. Europi srednjovjekovnog i ranoga modernog razdoblja. U općoj pravnoj historiografiji izbjegava se termin recepcija prava, a češće se govori o postupnom nastanku općeg europskog prava (ius commune) na zasadama rimskog i kanonskoga prava. Bez obzira na pristup, rimsko pravo nedvojbeno je od kraja XI. st. dobivalo sve veću važnost u pravnom životu zapadne, a potom i sr. Europe. Ključnu su ulogu u tom imale srednjovjekovne talijanske pravne škole (glosatora i postglosatora), koje su pravila rimskih prava sadržana u Justinijanovoj kodifikaciji (→ corpus iuris civilis) povezivale s kanonskim i običajnim pravom te prilagođivale potrebama ondašnjega života i pravne prakse. Na taj način postupno oblikovano ius commune primjenjivalo se kao supsidijarno pravo na sve one pravne slučajeve koji nisu bili regulirani partikularnim pravom, a taj je prostor bio znatan, osobito u nekim granama prava. Na postavkama rimskog prava stoljećima su obrazovani naraštaji studenata, koji su ga poslije, kao vodeći pravnici, primjenjivali u svojim matičnim zemljama i u hijerarhiji Katoličke crkve. Primjena recipiranoga rimskog prava, odnosno općega prava, već je u sr. vijeku bila proširena na gotovo sve zemlje zapadne i sr. Europe. Iznimke u tom općem europskom procesu bile su Mletačka Republika, koja je formalno nijekala njegovu primjenu, te Engleska, gdje je Mertonskim statutom iz 1236. recepcija bila izričito zabranjena; u obje je sredine pravna praksa katkad ipak posezala za njegovim rješenjima i terminologijom. Recepcija prava bila je uzrokovana i određena mnogobrojnim čimbenicima. Recepciji rimskog prava odsudno je pogodovalo kanonsko pravo, koje je prihvaćalo i pronosilo elemente rimske pravne tradicije. Gospodarskim prilikama, obilježenima izrazitim razvojem trgovine i prometa, osobito između gradskih komuna, odgovarao je tehnički dotjeran pravni sustav utemeljen na načelima privatnoga vlasništva te slobode ugovaranja i oporučivanja. Novi impuls recepciji rimskog prava dali su renesansa i humanizam svojom izrazitom vezanošću za klasične antičke vrijednosti. Važnu ulogu u recepciji rimskog prava odigrali su njemački carevi, koji su se kao poglavari Svetoga Rimskoga Carstva smatrali nasljednicima rimskih imperatora. Tako je 1495. car Maksimilijan I. izričito uputio novoosnovani Vrhovni komorni sud (Reichskammergericht) da primjenjuje rimsko pravo kao opće pravo (gemeines Recht), čime je već ostvarena recepcija na tom velikom području dobila i službenu potvrdu. Strogo formalno gledano, proces recepcije rimskog prava, nakon stoljećâ njegova kontinuirana trajanja, bio je okončan u većini europskih zemalja donošenjem građanskih zakonika tijekom XIX. i XX. st. U razdoblju dominacije kodifikatorske ideje tradicija rimskog prava ostala je vitalnom zahvaljujući njemačkoj pandektističkoj školi, koja je utjecala na zakonodavstvo, doktrinu i praksu privatnoga prava u nizu europskih zemalja u drugoj polovici XIX. i u XX. st. (→ pandektno pravo)

Citiranje:

recepcija prava. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/recepcija-prava>.