radno pravo, grana prava, sustav pravnih pravila kojima se uređuju odnosi u vezi s radom i radnim odnosima. Formalno, radno pravo obuhvaća sve izvore (ustav, međunar. ugovori, zakoni i drugi propisi, kolektivni ugovori, sporazumi radničkoga vijeća s poslodavcem te pravilnici o radu) kojima se, na pravno obvezujući ili neobvezujući način, uređuje materija radnoga prava. Sadržaj radnoga prava čine pravila kojima se, s jedne strane, ograničava sloboda i autonomija volje stranaka da samostalno ugovaraju uvjete rada, a, s druge strane, stvara se pravni okvir ugovornoga radnog odnosa koji će izražavati slobodu i autonomiju volje stranaka i omogućivati obavljanje rada. Radno pravo ne služi zastupanju, odn. promicanju prava ili interesa samo jedne strane radnih odnosa, nego korištenjem elemenata i mehanizama javnoga i privatnoga prava nastoji uskladiti, odn. pomiriti suprotstavljene interese radnika i poslodavaca, te podržati, odn. unaprijediti njihove uzajamne interese. Radno pravo izdvaja se u posebnu granu prava u razdoblju nakon industr. revolucije, a s pojavom sve složenijih oblika proizvodnje i rada materija radnoga prava postaje složenija i uređenija. Radno pravo dijeli se na individualno i kolektivno. Individualno radno pravo uređuje odnos između pojedinačnoga radnika i pojedinačnoga poslodavca, npr. sklapanje ugovora o radu (oblik i sadržaj), radno vrijeme, odmori i dopusti, plaća, prestanak radnog odnosa i zaštita zdravlja, života i prava radnika. Kolektivno radno pravo uređuje udruživanje radnika u sindikate i poslodavaca u udruge poslodavaca te druge oblike kolektivnoga zastupanja i ostvarivanja prava i interesa, kolektivnoga pregovaranja i sklapanja kolektivnih ugovora, štrajka, mirenja i drugih načina mirnoga rješavanja kolektivnih radnih sporova.
