STRUKE:

Prusi

Prusi, baltička plemena koja su u prošlosti živjela na donjem toku Visle i na Njemenu. Arheološki nalazi na tom području pokazuju srodnost s kulturom Leto-Litavaca i Slavena. Rimski povjesničar Tacit stanovnike toga kraja nazivao je Aestima (Istočnjaci), a u izvorima IX–X. st. spominju se kao Bruzi, Brusi, Pruzzi, Prusai, Prutheni. U XIV. st. svećenik Njemačkoga viteškog reda Peter iz Duisburga donosi o njima podatke u Kronici pruske zemlje (Chronicon terrae Prussiae, 1326), prema kojoj su Prusi živjeli u malim raštrkanim naseljima, bez snažnije političke organizacije. U XIII. st. njemački osvajači, među kojima su se osobito isticali pripadnici Njemačkoga viteškoga reda, prisilno su ih obratili na katoličanstvo. U prvoj pol. XVI. st., za vladavine vojvode Albrechta Hohenzollerna, dio Prusa prihvatio je protestantizam. Do kraja XVII. st. pruski je jezik izumro, a stari Prusi bili su germanizirani ili polonizirani, ovisno o dijelu Pruske u kojem su se nalazili (jedan dio njih, u pokrajini Warmiji u Poljskoj, ostao je privržen katoličanstvu).

Jezik. Pruski ili staropruski izumrli je jezik zapadnobaltijskog odvjetka baltijske (baltičke) skupine indoeuropskih jezika. Poznat je na osnovi svega pet duljih jezičnih spomenika. Elbinški rječnik, glosar koji sadrži 802 staropruske riječi s njemačkim prijevodima, nastao je u XIV. st. Rječnik Simona Grunaua, očuvan u Pruskoj kronici istog autora (početak XVI. st.), opsegom je znatno manji od Elbinškoga (samo 100 riječi i nekoliko fraza) te mnogo manje pouzdan. Prvi katekizam, prijevod Lutherova vjerskoga priručnika, i Drugi katekizam, popravljena verzija istoga teksta, objavljeni 1545., razlikuju se u nekim glasovnim obilježjima, što upućuje na zaključak da je redaktor Drugoga katekizma rabio različite izvore od prevoditelja prvoga. Naposljetku, tu je Treći katekizam, ili Enhiridion, prijevod Lutherova Maloga katekizma; taj se tekst pojavio 1561. i najopsežniji je i najpažljivije napisani tekst na staropruskome. Njegov prevoditelj, pastor Abel Will, zabilježio je u pismu i staropruske intonacije, pa je tako Enhiridion jedini akcentuirani tekst na staropruskome. Osim pet »kanonskih« staropruskih tekstova, postoji još niz kratkih ulomaka, kao što je Baselski epigram, otkriven 1973. Staropruski je zabilježen u doba kada je već zacijelo bio u izumiranju. Prema jednom anonimnom autoru s kraja XVII. st., 1677. umro je posljednji izvorni govornik toga jezika. Staropruski je sigurno bio dijalekatski jako raščlanjen, a različiti su dijalekti ostavili traga i u očuvanim spomenicima toga jezika. Čini se da je autor Elbinškoga rječnika prikupljao podatke od govornika različitih dijalekata, premda je opće mišljenje da je taj rječnik nastao negdje na zapadu pruskoga područja (Pomesanija). Katekizmi pak odražavaju jezik istočnih pruskih dijalekata (područje Sambije). Staropruski jezik dijeli mnoga dijalekatska obilježja s istočnobaltijskim jezicima (litavskim i letonskim), ali ima i dosta izoglosa koje ga povezuju samo sa slavenskim jezicima, dok u istočnobaltijskima nisu posvjedočene.

Prusi. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 8.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=50861>.