STRUKE:

pragmatizam

pragmatizam (engleski pragmatism, prema grčkom πρ8118γμα, genitiv πρ8118γματος: djelo, djelovanje), smjer u filozofiji po kojem je osnovno mjerilo nekoga teorijskoga načela sadržano u njegovoj praktičnoj vrijednosti. U različitim varijantama pragmatizma »praktična vrijednost« shvaća se bilo kao korisno djelovanje, mogućnost predviđanja ili kao mogućnost verifikacije, pa se pragmatizam javlja i kao teorija istine i kao teorija značenja te zadire u područja spoznajne teorije, logike i etike. Prema pragmatizmu, rješenje nekoga problema koje nema određenih konzekvencija u praksi besmisleno je, metafizičko, nedjelotvorno, pa prema tomu i neistinito. – U smislu filozofskog naučavanja naziv je prvi put upotrijebio 1878. američki filozof Ch. S. Peirce, koji se smatra osnivačem pragmatizma. Pragmatizam je nastao na tradiciji empirizma, ali se pod različitim utjecajima oblikovao u više nijansi, među kojima su najvažnije: radikalni empirizam W. Jamesa, instrumentalizam ili funkcionalizam J. Deweya u SAD-u, humanizam F. C. S. Schillera u Velikoj Britaniji i dr. Osnova koja opravdava zajednički naziv shvaćanje je da pojmovi imaju samo regulativno značenje i da je praktično iskustvo jedino područje istine. Zato istina nije jedna (pluralizam istine). Svijet je isto što i svijet našega vlastitog iskustva, pa ni svijet nije jedan (pluralizam svijeta). S obzirom na neke sekundarne podudarnosti bilo je i pokušaja, kao npr. kod S. Hooka, povezivanja pragmatizma s marksizmom, no u marksizmu pojam prakse ima prvenstveno generičko, pa stoga i objektivno-povijesno obilježje. Pragmatizam je istaknuo da je pitanje istine zapravo pitanje puke prakse, ali on subjektivistički priznaje svaku praksu za istinsku samo ako je korisna.

pragmatizam. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 18.11.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=49927>.