struka(e): |

poslanica ili epistola (lat. epistola ili epistula < grč. ἐπιστολή: poruka, pismo).

1. U Novom zavjetu, pisma koja su apostoli uputili pojedinim kršćanskim zajednicama (npr. Pavlove poslanice Korinćanima) ili cijeloj Crkvi (poslanice Petra, Jakova, Ivana, Jude). Iz pastoralnih pobuda nastale su poslanice Klementa, Ireneja, Polikarpa i drugih patrističkih pisaca; poslanica je (uz dijalog i govor) najčešći oblik starokršćanske apologetske književnosti.

2. U Katoličkoj crkvi, papinski ili biskupski pismeni akt upućen kleru i vjernicima prigodom blagdana, obljetnica ili drugim povodima.

3. Dio mise; tekst koji se čita prije evanđelja.

4. U književnosti, pjesma pisana u obliku pisma određenoj osobi, obično prijatelju, suvremeniku, a katkad i fiktivnoj osobi ili pak pokojniku. Njezin je sadržaj općega, javnoga značaja. Prve su poslanice nastale u antičkoj rimskoj književnosti, a najistaknutiji su autori poslanica Horacije (Pjesničko umijeće ili Poslanica Pizonima) i Ovidije (Žalobnice, Poslanice s Crnoga mora). Tradicija se nastavila i u kasnoj antici, srednjem vijeku i renesansi, procvat je doživjela u razdoblju klasicizma (N. Boileau-Despréaux, Voltaire, A. Pope, F. Schiller, J. W. Goethe i dr.), a za vrijeme romantizma polako je izlazila iz mode. Hrvatska renesansna književnost obiluje poslanicama, a najpoznatija je među njima Ribanje i ribarsko prigovaranje P. Hektorovića. Pisali su ih i M. Vetranović, M. Marulić, N. Nalješković, M. Pelegrinović, H. Mažibradić. Osim pjesničkih poslanica, postoje i prozne poslanice, pisane u obliku otvorenoga pisma, najčešće religiozna sadržaja.

Citiranje:

poslanica. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/poslanica>.