pomorsko pravo, sustav pravnih pravila koja uređuju pravne odnose vezane s pomor. djelatnostima. Glavne su mu sastavnice: međunarodno pravo mora (dio međunar. javnoga prava), pomorsko upravno pravo i pomorsko imovinsko pravo. Međunarodno pravo mora uređuje odnose međunar. subjekata (država i međunar. organizacija) u svezi s morem i pomor. djelatnostima. Pomorsko upravno pravo sadrži propise cilj kojih je ostvarenje sigurnosti plovidbe. Pomorsko imovinsko pravo uređuje specifične imovinskopravne odnose u sklopu onih djelatnosti koje su vezane za more – stvarna prava na brodu, iskorištavanje brodova, posebice ugovore o prijevozu stvari i osoba, odnose koji nastaju pri sudaru brodova, pravne odnose spašavanja na moru, pomor. havarije itd. Pomorskopravnoj materiji pripadaju također međunarodno pomorsko privatno pravo (propisi o mjerodavnom pravu koje će se primijeniti na odnose s međunar. elementom, te propisi o rješavanju sukoba nadležnosti u pomor. sporovima s međunar. elementom), pravo pomor. osiguranja (glede osiguranja od pomor. rizika), pomorsko radno pravo, pomorsko kazneno pravo, pomorsko prekršajno pravo, pomorsko procesno pravo, te pomorsko ovršno pravo (materijalne i postupovne odredbe o ovrsi i osiguranju na brodu i teretu).
Najstariji sačuvani pravni zakonici (Hamurabijev zakonik) sadrže pomorskopravne odredbe o brodogradnji, zaposlenju posade, ugovorima o prijevozu. U starom i sr. vijeku na sredozemnom su području i izvan njega nastajali i primjenjivali se običaji pomorskoga prava, od kojih su neki dobili pisani oblik i ušli u pravne zbornike, npr. u Digesta (Corpus iuris civilis), ali i u statute lučkih gradova (npr. Pise, Marseillea, Venecije). Prvim zakonikom posvećenim upravo pomorskomu pravu smatra se, zasada, Pomorski zakon Rhodosa (Nomos Rhodion Nautikos), iz VIII. st. Od privatnih zbirki propisa i običaja pomorskoga prava, kojima su se pomorci i trgovci najčešće služili, najstarije i najpoznatije su Oleronska pravila (Rôles d’Oléron, XII–XIII. st.), Pomorski sud (Consolat de mar, Barcelona, XIV. st.). U ranome modernom razdoblju snažne eur. države nastojale su sustavno obuhvatiti materiju pomorskoga prava, npr. u Francuskoj je donesena Uredba o mornarici (Ordonnance de la Marine, 1681). Nakon toga se materija pomorskoga imovinskog prava uključuje u trg. zakonike, npr. u Francuskoj u Trgovački zakonik iz 1807. U XX. st. donose se sustavno razrađeni pomor. kodeksi, odn. zakonici o plovidbi. U posebnu, »angloameričku« skupinu ubrajaju se pomor. prava Engleske, bivših i sadašnjih zemalja Commonwealtha i SAD-a, a njihovo se pomor. pravo temelji na običaju i sudskoj praksi, ali postoje i pisani zakoni kao važan izvor prava. Kako je pomor. djelatnost po svojoj prirodi izrazito međunarodna, teži se ostvariti što veću jednoobraznost pravnog uređenja pojedinih pomorskopravnih instituta na međunar. razini; zbog toga međunar. institucije, kao što su Međunarodna pomorska organizacija (International Maritime Organization) i Međunarodni pomorski odbor (Comité Maritime International), rade na ujednačenju (unifikaciji) pomorskoga prava. Ono se postiže u prvom redu sklapanjem međunar. ugovorâ – konvencijâ i protokolâ iz područja pomorskoga prava. Do sada su donesene mnogobrojne konvencije, npr. Međunarodna konvencija za izjednačenje nekih pravila o sudaru brodova (1910), Atenska konvencija o prijevozu putnika i njihove prtljage morem (1974), Konvencija o ograničenju odgovornosti za pomor. tražbine (1976), Konvencija UN-a o prijevozu robe morem (1979), Međunarodna konvencija o spašavanju (1989), Međunarodna konvencija o građanskoj odgovornosti za štetu prouzročenu onečišćenjem uljima (1992), Međunarodna konvencija o pomorskim privilegijama i hipotekama (1993), Međunarodna konvencija o zaustavljanju brodova (1999) itd. Unifikacija pomorskoga prava postiže se i tzv. soft-law (neobvezujućim) izvorima prava, kao što su preporuke, model-zakoni, pravila nastala u međunar. pomorskoj trgovini itd.
Razvitak pomorskoga prava na hrv. području prati opću razvojnu liniju discipline. Statuti primorskih gradova (npr. dubrovački, zadarski, splitski) sadrže i sustavne odredbe pomorskoga prava, zapravo kodificirane pomor. običaje, a izrađuju se i prvi zasebni propisi, npr. u Dubrovniku tijekom XVI. st. Poč. XIX. st. na području Ilirskih pokrajina Francuzi uvode svoj Trgovački zakonik (Code de commerce), koji se nastavio primjenjivati kao izvor za pomorsko imovinsko pravo; u materiji pomorskog upravnoga prava Austrija je protegnula nadležnost Političkog edikta o plovidbi (1774) na cijelu obalu. Tek nakon II. svj. rata počeo je sustavni rad na zakonskoj regulaciji domaćega pomorskoga prava. Izrađene su i lučke uzance (kodificirani i objavljeni lučki običaji), koje katkada imaju prednost pred dispozitivnim zakonskim odredbama. God. 1994. donesen je Pomorski zakonik, prvi hrv. sustavni zakon iz područja pomorstva. Pomorski zakonik iz 2004. prihvaća rješenja suvremenih međunar. konvencija i protokola. Taj propis utvrđuje morske i podmorske prostore RH i uređuje pravne odnose u njima, uređuje sigurnost plovidbe u unutar. morskim vodama i terit. moru, zaštitu i očuvanje prirodnih morskih bogatstava i morskog okoliša, osnovne imovinskopravne odnose u pogledu plovnih objekata, ugovorne i druge obvezne odnose koji se odnose na brodove, upise plovnih objekata, ograničenje brodarove odgovornosti, ovrhu i osiguranje na brodovima.
