STRUKE:

azil

azil (grč. ἄσυλον: nepovredivo mjesto), utočište, sklonište; u antičko doba hramovi i svetišta; u srednjem vijeku crkve; u prenesenom smislu svako sklonište pred progonom, neprilikom, opasnošću. U međunar. pravu azil je zaštita koju jedna država daje na svojem području (teritorijalni azil) ili izvan svojega područja u zgradi svoje diplomatske misije (diplomatski azil) osobama stranog državljanstva ili bez njega, koje su zbog polit. progona ili iz straha od njega odbjegle iz druge države.

Hebr. riječ ašel: šumica, gaj upućuje na to da su prvi azili bili u nekom gaju posvećenome božanstvu. Azil je utočište koje pruža zaštitu od krvne osvete. Progonjeni se mogao zaštititi u određenim gradovima ili u Jahvinu hramu. Azil je izvorno bio humana mjera u interesu počinitelja zločina bez zle nakane. Pravo azila protegnulo se na odbjegle robove i na počinitelje različitih zločina. U antičkoj Grčkoj mnoga mjesta i hramovi posvećeni bogovima (Apolonu, Zeusu, Posejdonu i dr.) imali su posebne povlastice i bili općepriznati azili. Azil je imao značaj unutarnjeg i međunarodnog prava. Pravo azila nikada nije bilo opće pravo stranaca. S razvojem trgovine, kao osobni privilegij, ono je priznato posebnim klauzulama s drugom zemljom po načelu reciprociteta. Jedna grčka država mogla ga je priznati svim građanima druge države. Grad kojemu je pridodana riječ ἄσυλον (nepovrediv) uživao je u ratnom sukobu neutralnost. I onda kada je Grčka postala dijelom Rimskoga Carstva, ostao je institut azila. Rimljani dugo nisu poznavali azil, iako je, prema legendi o osnutku Rima, Romul sagradio azil na Palatinu i posvetio ga bogu Asileu. Grci su taj institut unijeli u rimsko pravo i preko njega je ušao u kršćansku crkvu. Papa Bonifacije V. dao je početkom VII. st. crkvama privilegij azila. Os. je široka primjena azila u srednjem vijeku kada su azili bile crkve, biskupski dvorovi, patricijske kuće, groblja i dr. Azil je proglašen božanskom ustanovom koje se povrjeda kažnjava kao sakrilegij – izopćenjem. Neki kraljevi, počevši od Karla Velikoga, sužavali su pravo azila. U srednjovjekovnoj Bosni franjevački samostani i hiže bosanskih krstjana uživale su pravo azila. U Francuskoj je 1539. ukinuto pravo azila za dužnike i druge krivce za djela iz građanskog prava. Samo kralj, kraljevska kuća i veliki prior malteškoga reda sačuvali su to pravo do 1789., kada su azili gotovo posve ukinuti. U Engleskoj, bulom Inocenta VIII., mogli su se kradljivci, ubojice i lopovi uhićivati u azilu ako su ondje našli zaštitu nakon ponovno učinjena djela. Za Elizabete I. bio je ukinut svaki imunitet slične naravi. U Napulju, konkordatom od 1741., pravo azila znatno je preinačeno i ukinuto za teške zločince (razbojnike, ubojice, od inkvizicije progonjene vještice itd.). Vlastima je dopušteno da krivca izvuku iz azila, ali uz uvjet da ga vrate ako istraga pokaže da ima pravo na imunitet. Pio VI. dopustio je 1776. kralju Sardinije da iz azila izvuče dezertere, a od 1782. pravo azila nisu uživali oni koji su pobjegli od civilnih vlasti. Pol. XIX. st., zbog zloporaba prava azila, prihvaćeno je načelo da »u granicama jedne zemlje ne može biti ni jedno mjesto koje bi bilo neovisno o zakonu«.

S razvojem modernoga zakonodavstva i izjednačenjem građana pred zakonom ukinuto je pravo azila, osim za polit. bjegunce. Po općem međunar. pravu davanje teritorijalnog azila, tj. prava boravka bez izručenja, jest pravo, ali ne i dužnost država. Zato pravo pojedinca da traži i dobije azil postoji ako je to pravo država priznala svojim ustavnim poretkom ili zakonima. Danas se opć. smatra da se izbjeglice ne smiju vraćati ili izručivati u zemlju gdje im prijeti progon zbog polit. djela. Diplomatski azil nije institut općega međunar. prava; on postoji samo u partikularnom međunar. pravu latinskoamer. država. Po općem međunar. pravu ne postoji pravo i dužnost da se daje takav azil, pa se njegovo davanje i priznavanje temelji na polit. oportunitetu. Prema Ustavu RH strani državljani i osobe bez državljanstva imaju pravo na teritorijalni azil u RH, osim ako su progonjeni za nepolit. zločine i djelatnosti suprotne temeljnim načelima međunar. prava.

Današnje značenje pojma azila kao utočišta za beskućnike i dr. potpuno je različito od antičkoga, crkvenoga i međunarodnoga. U Rimu je potkraj XVI. st. za nezbrinutu djecu od 2 do 6 god. osnovan poseban zavod (asylum). Slični pokušaji javljaju se poslije u cijeloj Europi, os. u XVIII. i XIX. st. Osnivaju se i azili za nastradale u požaru, poplavi, na radu itd. Robert Owen osnovao je takav azil u New Lanarku, u Škotskoj. Vojska spasa, vjersko i filantropsko društvo što ga je 1865. u Londonu osnovao William Both, osniva azile u Europi, SAD-u, Kanadi, Australiji i drugdje. Vjerska i filantropska društva, neke gradske općine, državna uprava i pojedinci osnivaju danas u svijetu i azile-prenoćišta, azile za umobolne, starce, pijance, prostitutke, otpuštene kažnjenike i druge beskućnike. Asilo infantile u Italiji ima značenje dječjeg vrtića.

azil. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 13.11.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=4927>.