pluralizam

pluralizam (prema pluralan, od latinski pluralis: mnogostruk).

1. Filozofsko naučavanje po kojem je sveukupna stvarnost sastavljena od mnoštva samostalnih principa i dijelova, posebno u ontologiji, od uzajamno nesvodivih načela bitka. S obzirom na kvalitativnu istovrsnost ili različitost razlikuju se: pluralizam broja principa i pluralizam kvalitete principa. Monistički pluralizam očituje se kao materijalistički i spiritualistički, a dualistički pluralizam temelji se na stajalištu da i u bitku djeluju dva (ili više) principa pluralizma: duhovni i materijalni. Dinamistički pluralizam shvaća svijet kao prepletanje slojeva realnosti, nalazeći svoje utemeljenje u kozmološkom pluralizmu koji drži da postoji više svjetova, dok pluralistička shvaćanja antike poznaju četiri elementa. G. W. Leibniz temelji pluralizam u međusobno neovisnim monadama, a G. W. F. Hegel pretpostavlja pluralizam samostojnih duhovnih, fizičkih, bioloških i logičkih entiteta. Pluralizam u području religije i etičkih pitanja zauzima se za integraciju vrijednosti i svjetonazora. Kalifornijska škola Georgea Holmesa Howisona shvaća Boga kao tvorca dobrovoljnoga područja života. Pluralistička shvaćanja nalaze odjek u pragmatizmu W. Jamesa, u filozofiji Ch. S. Peircea, idealističkom personalizmu te kasnom L. Wittgensteinu, u njegovim jezičnim igrama i formama života, jer značenje nekoga izraza korespondira predmetu realnih situacija, te u poststrukturalističkim književnim teorijama.

2. U politologiji i sociologiji, naučavanje koje zastupa postojanje različitih društvenih interesa i ideja te mogućnost njihova slobodnog očitovanja, organiziranja i izražavanja putem političkih čimbenika (političkih stranaka, udruga, interesnih skupina). U politici je najčešće istoznačnica za višestranačje (stranački pluralizam), koje pretpostavlja postojanje dviju ili više političkih stranaka koje zastupaju interese različitih dijelova društva. U političkoj znanosti pluralizam ima različita značenja: može biti ideologija, načelo organiziranja društva i teorija društva. Opća podjela na društveni vrijednosni pluralizam i politički pluralizam samo je analitička, jer se oni u praksi međusobno prožimaju. Društveni pluralizam polazi od autonomnih skupina kojima je u sklopu građanskog društva određen način djelovanja, ali ne i ciljevi i vrijednosti, što podrazumijeva nepostojanje hijerarhije vrijednosti, odn. vrijednosnoga pluralizma. Političke stranke normativne projekte društvenog i vrijednosnoga pluralizma prenose na političku razinu, čime oni postaju dio političkog pluralizma. Najvažnija su uporišta teorije pluralizma (prema Raineru Eisfeldu) njemačka teorija zadruga i američka pragmatička filozofija. Njemačka teorija zadruga (O. F. von Gierke), koja je nastala sredinom XIX. st., izjednačila je sve vrste saveza, od udruženja, zadruga, općina do države, čime je htjela istaknuti da se pojedinac ponajviše ostvaruje u različitim socijalnim, religijskim i gospodarskim savezima, pa državi kao savezu preostaje tek manji dio njegova interesa. Američka pragmatička filozofija (W. James) ističe da je spoznavanje istine potpuno individualizirano, a posljedica je toga rascjepkanost zbilje. Međutim, nepostojanje totaliteta ne dokida mogućnost postizanja jedinstva mnogostrukosti. Teorija polazi od činjenice da kompromis među pojedincima utječe na životni proces koji zbog toga i dalje funkcionira kao cjelina. Jamesova pragmatička filozofija bila je teorijsko uporište engleskim pluralistima (G. D. H. Cole i H. Laski). Oni su državi osporili status nadređene i sveobuhvatne cjeline, a obveze prema njoj izjednačili su s onima koje pojedinci imaju prema svim drugim društvenim organizacijama. Američki pragmatizam ima i snažnu teološku dimenziju koja promiče mogućnost poboljšavanja svijeta, odn. njegovo spasenje, samoprijegornim djelovanjem ljudi. Te postavke nastale su u XVII. st. u američkim doseljeničkim kolonijama kada se razvijala ideja o crkvi utemeljenoj na korporacijskome pravu. Na taj bi način crkve bile pravno izjednačene s trgovačkim društvima pa bi tako izmaknule duhovnomu nadzoru države. Teorija klasičnoga pluralizma (A. Bentley, D. Truman i dijelom R. Dahl) temelji se na postavkama o postojanju raspršenih središta moći, društvenog konsenzusa i neutralne države koja posreduje među strankama i skupinama. Neopluralizam je inačica klasnog pluralizma. Njegovi teoretičari (R. Dahl i Charles Lindblom) uvidjeli su da korporativni p. uzrokuje velike nejednakosti koje nepovoljno djeluju na demokratski proces. Za razliku od klasnog pluralista nisu smatrali da su interesne skupine nužno jednake, ni da je država neutralan sudac u njihovim sporovima. Postalo je neprijeporno da korporacije utječu na državu, odn. na rezultate demokratskih procesa, ali i to da su državni službenici jednako tako važna i često pristrana interesna skupina. Multikulturalizam kao postmoderna pluralistička teorija pokušava pružiti teorijsko uporište prevladavanju nacionalizma i nacionalne države, te stvaranju političke zajednice različitih etniciteta, konfesija i rasa. Multikulturalizam se naziva i politika priznavanja ili politika identiteta, a temelji se na zahtjevima za pravednim postupkom, priznanjem ili uvođenjem posebnih prava odn. političke zastupanosti za različite skupine. Politička kretanja u zapadnim zemljama potvrđuju njezinu važnost.

pluralizam. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 11.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=48815>.