Picasso, Pablo

ilustracija
PICASSO, Pablo, Buket, 1953., New York, Malborough-Gerson Gallery
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4

Picasso [pika'so] (franc. izgovor [pikaso']), Pablo (puno prezime Ruiz y Picasso), španjolski slikar, grafičar, kipar, keramičar i scenograf (Málaga, 25. X. 1881Mougins kraj Cannesa, Francuska, 8. IV. 1973). Jedan od najvećih i najutjecajnijih umjetnika XX. stoljeća i osnivač (uz G. Braquea) umjetničkoga smjera kubizam. Isprva pohađao umjetničku školu u Barceloni, potom kratko studirao slikarstvo na Akademiji San Fernando u Madridu (1897). Od 1904. boravio u Parizu, gdje se nadahnuo djelima E. Delacroixa, H. Daumiera, impresionista, osobito E. Degasa, te H. Toulouse-Lautreca i P. Gauguina. U modrom razdoblju (1901–04) hladnim modrim tonovima prikazivao je svijet beskućnika, prosjaka, bludnica (Život, 1903), dok je u ružičastom razdoblju (1904–07) osnovni ton ružičaste boje davao intimno i melankolično ozračje motivima putujućih cirkusa, svirača, akrobata (Obitelj harlekina, 1905). Slika Gospođice iz Avignona (1907) nagoviješta njegovo novo razvojno razdoblje – kubizam (izgrađeno pod utjecajem P. Cézannea te afričke i polinezijske plastike), koji novom koncepcijom oblika i prostora označava prekretnicu u europskom slikarstvu. U prvom razdoblju (1910–12), u tzv. analitičkom kubizmu, rastavljao je objekt na osnovne geometrijske oblike (Portret Ambroisea Vollarda, 1909–10) i uveo u slikarstvo novu tehniku, kolaž. Potom je (1912–14) prešao na sintetsko tretiranje motiva (pretežito mrtvih priroda). U neoklasičnom razdoblju (1917–23) vratio se čistoj liniji i klasičnoj modelaciji snažnih ljudskih figura (Tri žene na izvoru, 1921; Majka i dijete, 1923). Oko 1930., u kontaktu s nadrealizmom, prelazi na tematiku s područja podsvijesti i fantastike (motiv Minotaura), potom izgrađuje sugestivni ekspresionizam (monokromna ekspresivna Guernica, 1937., simbolički prikaz apokaliptičkih strahota Španjolskoga građanskoga rata). Za okupacije Francuske 1940–44. u mnogobrojnim radovima daje odraz svojih raspoloženja i pogleda na događaje koji se zbivaju u svijetu. Nakon 1945. bavio se i skulpturom (osobito životinjske figure u bronci: Koza, 1950), keramikom i grafikom, u kojoj je u različitim tehnikama ostvario golem opus (u litografiji uveo značajne tehničke inovacije). U mnogim inačicama popularizirao je motiv bijeloga goluba mira (monumentalna kompozicija Rat i mir, 1953). Do 1958. slikao je bukoličke kompozicije i reinterpretacije starih majstora, osobito Rembrandta, El Greca, D. Velázqueza, N. Poussina (Las Meninas, 1957). Izrađivao je scenografije, a osobito je bila plodna suradnja s ruskom baletnom trupom S. P. Djagileva (Trorogi šešir M. de Falle, 1919; Pepeljuga I. Stravinskog, 1920) i s mnogim pariškim kazalištima (Merkur E. Satiea, 1924). Posljednje desetljeće života proveo je u dvorcu Vauvenargues kraj Cannesa, gdje je u njegovu atelijeru uređena memorijalna zbirka, a muzeji s njegovim djelima nalaze se u Barceloni (osnovan 1963), Parizu (osnovan 1985) i u Málagi (osnovan 1999).

Picasso, Pablo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 14.11.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=48116>.