Petrova gora, niža planina između Kupe, Gline i Korane, jugoistočno od Karlovca; najviši vrh Petrovac (Veliki Petrovac, Darda; 512 m). Pruža se u smjeru sjeveroistok–jugozapad, u duljini od 25 km. Građena je od paleozojskih i mezozojskih stijena. Ispresijecana je dolinama. Pretežno je pod šumom (bukva, hrast, grab, kesten), livadama i pašnjacima. Obitavalište je divlje svinje, srne i dr. Jugozap. podnožjem vodi cesta Vojnić–Velika Kladuša (BiH). – U tradicionalnoj hrvatskoj historiografiji ta je planina poznata i kao Gvozd. Prema izvještaju ugarskoga kroničara Šimuna de Keze (Gesta Hungarorum, kraj XIII. st.) ondje je 1097. ugarski kralj Koloman, uz potporu jednoga dijela hrvatskog plemstva, porazio vojsku hrvatskog vladara Petra, koji je pritom bio ubijen. Dok tradicionalna historiografija smatra da se taj događaj zbio na Petrovoj gori, postoje mišljenja da se ona odigrala na području Kapele (Gvozd) te na Zrinskoj gori (I. Goldstein). Kada je 1563. komisija za pregled gradova, utvrda i kula u Hrvatskoj i Slavonskoj krajini podnijela izvješće o zahvatima potrebnima za učvršćenje granice prema Osmanlijama, Petrova gora bila je određena kao jedna od triju važnih obrambenih linija. U II. svjetskom ratu bila je jedno od žarišta ustanka 1941. u Hrvatskoj te potom značajno vojno i političko uporište antifašističkih partizanskih snaga i poprište teških borba (osobito teške bile su protiv ustaša i domobrana u ožujku i svibnju 1942., te protiv Kozaka i Nijemaca u prosincu 1943). Tijekom cijeloga rata 1941–45. na Petrovoj gori uvijek je postojao teritorij pod kontrolom partizana. U listopadu 1941. ondje je bio osnovan Glavni štab Hrvatske, a od jeseni 1941. do kraja rata djelovala je Centralna bolnica NOV-a Hrvatske. Za Domovinskoga rata Petrova gora bila je pod nadzorom srpskih snaga; na početku oslobodilačke akcije Oluja (VIII. 1995) Hrvatsko ratno zrakoplovstvo uništilo je važna središta veze pobunjenih Srba na Petrovoj gori, što je znatno pridonijelo njihovu vojnom porazu.
