autonomija

autonomija (grč. αὐτονομία).

1. U filozofiji, samoodređenje slobodne volje za koju je čovjek sposoban kao umno biće (Immanuel Kant). Početci njezina razmatranja sežu u antičku filozofiju. Za Platona je važan odnos slobode i unutarnjega moralnog ustrojstva osobe, a za Aristotela slobodan je onaj koji raspolaže samim sobom. Najznačajnije razmatranje autonomije iznio je Kant u svojoj filozofiji morala. Autonomija subjekta, odnosno mogućnost da se bude samozakonodavan, pretpostavka je svakoga moralnog zakona (kategorički imperativ) jer čovjek putem autonomije uma iznalazi moralni zakon po kojem sam djeluje i prema kojem sam sebe obvezuje (deontologija), a za takav zakon želi da ima opće važenje i time bude pretpostavka principa pravednosti u političkoj zajednici i društvu.

2. U sociologiji i politologiji, pravo na neovisnost, slobodu i samoregulaciju. Može se odnositi na pojedinca u državi, institucije ili podsustave u društvu ili političkoj zajednici, pravni status određenog teritorija s obzirom na središnju državnu vlast ili neke društvene skupine (etničke, vjerske, kulturne, ekonomske). Društveno su najvažniji i najčešći oblici autonomije personalni, funkcionalni i teritorijalni. Personalna autonomija pojedinca s obzirom na državnu vlast središnji je pojam liberalizma i označava stupanj i područje slobode pojedinca u državi. U okviru svoje autonomije, tj. slobode od države, pojedinac može samostalno, bez ikakva pritiska i upletanja izvana, donositi odluke i opredjeljivati se. Katkad se ta vrsta autonomije označava i pojmom negativne slobode (N. Bobbio, I. Berlin). Funkcionalna autonomija odnosi se na društvene skupine, institucije i organizacije koje, u suvremenim društvima, djeluju kao društveni podsustavi (sveučilišta, sindikati, tvrtke, crkve, mediji, političke stranke, udruge civilnoga društva). U svojem djelovanju oni imaju različite stupnjeve autonomije – neovisnosti s obzirom na državnu vlast. Tipovi vladavine procjenjuju se po tome koji stupanj autonomije osiguravaju tim podsustavima. Teritorijalna autonomija javlja se kao protuteža središnjoj državnoj vlasti, gdje određeni teritorij, zbog svoje posebnosti (cjelovito etničko, povijesno ili geografsko područje), ima pravo na samoupravu i samoregulaciju, uključujući donošenje obvezujućih pravnih propisa. Kulturna autonomija označava samostalnost neke skupine ljudi u čuvanju i razvijanju značajki koje čine njihov zajednički kulturno-povijesni identitet i individualitet (jezik, običaje).

3. U pravnome smislu, autonomija znači pravo donošenja obvezatnih, općih pravnih pravila u određenom i užem krugu od države, bilo za pripadnike nekoga kruga (funkcionalne i staleške skupine i njihove institucije) ili za određeno područje (općine i druge teritorijalne jedinice). Takva autonomija dodjeljuje se ustavom ili državnim zakonom; posebno značenje autonomija ima u složenim državama, gdje je ustavom zakonodavstvo podijeljeno između cjeline i dijelova. Sve vrste autonomije mogu postojati u različitim stupnjevima, prema kojima se određuje i stupanj slobode u nekom društvu.

autonomija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 8.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=4755>.