Austro-Ugarska

Austro-Ugarska (Austro-Ugarska Monarhija), naziv Habsburške Monarhije nakon nagodbe Austrije s Ugarskom (1867) do kraja I. svjetskog rata (1918). Upotrebljavao se također i naziv Dvojna Monarhija. Geografski je pripadala srednjoj Europi. Po površini bila je iza Rusije, druga zemlja u Europi: 676 616 km² i 51 356 465 st. (1910). Od toga je na Austriju otpadalo 300 006 km² i 28 571 934 st., a na Ugarsku s Hrvatskom i Slavonijom 325 411 km² i 20 886 487 st. Nakon okupacije (1878) i aneksije (1908) Bosne i Hercegovine Austro-Ugarska je povećana za 51 199 km² i 1 898 044 st. (1910). Glavni su gradovi bili Beč i Budimpešta. U cjelini je bila gospodarski zaostala, iako su neki dijelovi, napose Šleska i Češka, bili među gospodarski najrazvijenijim dijelovima srednje Europe. Gospodarski napredak otežavalo je dugotrajno zadržavanje ostataka predgrađanskih društvenih odnosa i utjecaj stranoga, napose njemačkoga, kapitala.

Austro-Ugarska je bila konglomerat različitih naroda. Po statistici iz 1910., sastavljenoj u interesu Nijemaca i Madžara kao vladajućih nacija, na temelju tzv. jezika ophođenja (Umgangssprache), a ne materinskoga, sastav pučanstva izgledao je:

Narodnost Austrija s Istrom,
Dalmacijom,
Dubrovnikom i
Bokom kotorskom
Ugarska s
Hrvatskom i
Slavonijom
Bosna i
Hercegovina
Monarhija
Nijemci 9 950 266 2 037 435 22 968 12 010 669
Madžari 10 974 10 050 575 6 443 10 067 992
Česi i Slovaci 6 435 983 2 031 782 7 527 8 475 292
Poljaci 4 967 984 40 537 10 975 5 019 496
Ukrajinci 3 518 854 472 587 7 431 3 998 872
Slovenci 1 252 949 93 174 3 108 1 349 222
Hrvati 677 774 1 833 162 390 009 2 900 945
Muslimani     612 137 612 137
Srbi 105 560 1 106 471 820 418 2 032 449
Rumunji 275 115 2 949 032 608 3 224 755
Talijani 768 422 33 387 2 462 804 271
Različiti drugi narodi 608 062 238 345 13 958 860 365
Ukupno 28 571 934 20 886 487 1 898 044 51 356 465

Nijemci i Madžari bili su u znatnoj manjini (42,9%) prema slavenskoj većini (47,8%); preostalih 9,3% tvorili su pripadnici drugih naroda (Rumunji, Talijani, Židovi i dr.).

Stvaranje Austro-Ugarske na načelu dualizma posljedica je duboke krize apsolutističke Habsburške Monarhije. Izbačena iz Italije i isključena iz Njemačkoga saveza, iznutra potresana nacionalnim pokretima i socijalnim suprotnostima, Monarhija je bila prisiljena preurediti svoj državni sustav. Do preuređenja je došlo nakon što su Madžari iskoristili poraz austrijske vojske u bitki kraj Sadove 1866., u ratu protiv Pruske, i prisilili cara Franju Josipa I. na sklapanje Austro-ugarske nagodbe. Država je bila sastavljena od dviju državnih cjelina: od »kraljevina i zemalja zastupanih u Carevinskom vijeću« (Gornja i Donja Austrija, Tirol s Vorarlbergom, Štajerska, Koruška, Kranjska, Gorica, Gradiška, Trst, Istra, Dalmacija, Češka, Moravska, Šleska, Galicija, Bukovina) i od »zemalja ugarske krune« (Ugarska, te Hrvatska i Slavonija). Granica je išla rijekom Leithom, desnim pritokom Dunava. Zemlje zapadno od Leithe (Cislajtanija) potpale su pod Carevinsko vijeće u Beču, a istočno od Leithe (Translajtanija) pod vrhovništvo ugarske krune. Oba dijela bila su povezana zajedničkim vladarom (iz dinastije Habsburgovaca). Dualizmom je spašeno jedinstvo Monarhije u pitanjima vojske, vanjske politike, financija za te zajedničke poslove, kao i valutom i carinskim prostorom. To je zadovoljilo većinu Ugarskoga sabora, ali je istodobno uzrokovalo jak otpor svih nenjemačkih i nemadžarskih naroda, napose Čeha i južnih Slavena, koji su u austrijskoj polovici Monarhije bili podvrgnuti režimu liberala s centralističkom i germanizatorskom politikom, a u ugarskoj polovici madžarizaciji. U Hrvatskoj je, nakon izbora na kojima su, uz pritisak vlasti, pobijedili unionisti, Hrvatski sabor prihvatio Hrvatsko-ugarsku nagodbu (1868), kojom je Hrvatska očuvala autonomiju u upravnim poslovima, školstvu i sudstvu i svoj teritorij (iz kojega je bila izuzeta Rijeka) s hrvatskim kao službenim jezikom, ali je na gospodarskom i financijskom području bila podložna Ugarskoj. – God. 1870. Austro-Ugarska se nije miješala u francusko-pruski rat te je Bismarck proveo ujedinjenje Njemačke. U tim je prilikama u austrijskoj polovici Monarhije na vlast došla konzervativna Hohenwartova vlada, koja je uzalud pokušala postići sporazum s Česima (1871). Nju su srušili liberali, koji su se oslanjali na Ugarsku i na potporu nove Njemačke. Istodobno se stabilizirao dualizam s njemačkom prevlašću u zapadnoj i madžarskom u istočnoj polovici Monarhije. U vanjskoj politici Austro-Ugarska je napustila protuprusku politiku i svoje vanjskopolitičke planove usmjerila prema Balkanu. Iskoristivši prilike nastale bosansko-hercegovačkim ustankom (1875–78), ona je na Berlinskom kongresu stekla pravo na okupaciju Bosnu i Hercegovinu. U vanjskoj politici oslanjala se na Njemačku, s kojom je 1879. sklopila ugovor o savezu, koji se pristupom Italije 1882. pretvorio u Trojni savez. U to je doba i Kneževina Srbija, pod vladarskom dinastijom Obrenovića, bila podložna vanjskoj politici Austro-Ugarske. Do promjene je došlo pošto su 1903. na vlast u Srbiji došli Karađorđevići, koji su započeli tajnu političku djelatnost u Bosni i Hercegovini. Ostvarivanje njemačkog utjecaja s pomoću Austro-Ugarske na cijelome Balkanu poznato je kao politika prodora na istok (→ drang nach osten), koja je u Hrvatskoj i Dalmaciji potaknula zbližavanje hrvatskih i srpskih oporbenih stranaka na temelju programa koji je u početku predviđao suradnju s madžarskim pokretom za neovisnost te suradnju s Italijom protiv austro-njemačkih nastojanja (1905). Ubrzo se pokazalo da suradnja madžarske Stranke neovisnosti s Hrvatsko-srpskom koalicijom nije moguća. Austrougarska aneksija Bosne i Hercegovine (1908) i miješanje Austro-Ugarske za balkanskih ratova u balkanska pitanja zaoštrili su njezine odnose sa Srbijom, a atentat na prijestolonasljednika Franju Ferdinanda u Sarajevu 28. VI. 1914. postao je Beču povod za objavu rata Srbiji, čime je počeo I. svjetski rat. Tijekom rata ojačali su u Monarhiji pokreti slavenskih naroda za oslobođenje i stvaranje vlastitih država. Politički predstavnici Čeha, Slovaka, Poljaka, Hrvata, Srba i Slovenaca, koji su izbjegli tijekom rata iz Austro-Ugarske, sve su više djelovali u političkim krugovima Antante i radili na priznavanju njihova prava na stvaranje država. Obećanje cara Karla I. od 15. X. 1918. da će Austriju pretvoriti »u savez slobodnih naroda« nije više moglo spasiti Monarhiju. U jesen 1918. Austro-Ugarska je doživjela slom. Češke zemlje i Poljska, koja je pripojila Galiciju, proglašene su republikama 28. X; u Zagrebu je Hrvatski sabor 29. X. proglasio odcjepljenje hrvatskih zemalja i njihovo ujedinjenje s ostalim južnoslavenskim zemljama na teritoriju Austro-Ugarske u Državu SHS, koja je 1. XII. 1918. sa Srbijom i Crnom Gorom stvorila Kraljevinu SHS. Ugarska vlada proglasila je 3. XI. 1918. odcjepljenje od Austrije (tog su dana Austrija i Ugarska zasebno potpisale primirje sa silama Antante), a 30. X. neovisnost Madžarske. Slovačko narodno vijeće izjasnilo se za ujedinjenje s Česima u čehoslovačkoj državi. Car Karlo je abdicirao 11. XI. 1918. i sutradan napustio zemlju. Tako su dijelovi teritorija bivše Austro-Ugarske uključeni u novonastale države (Čehoslovačka, Austrija, Madžarska, te Država Slovenaca, Hrvata i Srba, koja je ušla u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca), obnovljene države (Poljska) ili već postojeće države (Rumunjska, Italija).

Austro-Ugarska. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 22.10.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=4697>.