Osijek

ilustracija
OSIJEK, kužni pil Sv. Trojstva na trgu u Tvrđi
ilustracija1ilustracija2ilustracija3

Osijek (njemački Essegg, madžarski Eszék), grad, riječna luka i sjedište Osječko-baranjske županije, gospodarsko, prometno i kulturno središte Slavonije; 84 104 st. (2011).

Smještaj i prometni položaj

Osijek leži na desnoj obali rijeke Drave, 21 km uzvodno od njezina utoka u Dunav. Na trasi je europskoga prometnog koridora Vc (Budimpešta–Osijek–Sarajevo–Ploče). Željezničko je i cestovno čvorište podravskih i posavskih prometnica s prometnicama iz BiH i Madžarske. U njemu se nalazi međunarodna riječna luka (od 1975), a 20 km jugoistočno od grada smještena je Zračna luka Osijek.

Demografija

Sredinom XIX. st. u Osijeku je živjelo oko 16 000 st. Broj stanovnika udvostručio se tek 1910. godine (33 337 st.). U razdoblju nakon II. svjetskoga rata grad se gospodarski, a time i demografski, jače razvijao (broj stanovnika raste s 49 037 st. 1948. na 92 603 st. 1971). Porast broja žitelja grada nastavio se do 1991. godine (104 761 st.), a potom se stanovništvo počinje smanjivati (90 411 st. 2001).

Gospodarstvo

Osijek je do Domovinskoga rata bio središte razvijene prehrambene (mlinovi, šećerana, pivovara, mljekara, proizvodnja bombona i čokolade), kemijske (Saponia, preradba plastike), tekstilne, metalne i građevinske industrije te proizvodnje stočne hrane, opeke i dr., što je među ostalim rezultat njegove bogate poljoprivredne okolice (uzgoj žitarica, industrijskoga bilja, stoke). Danas je obujam industrijske proizvodnje dosta smanjen.

Arheološka i arhitektonska baština

Osijek se sastoji od Gornjega grada, Donjega grada i Tvrđe, 1786. odlukom Josipa II. ujedinjenih u jedinstveni grad, te Novoga grada i Retfale (priključene 1947).

Među arheološkim nalazima ističu se kameni, glineni i koštani predmeti iz neolitika, sjekire iz bakrenoga i brončanoga doba, te predmeti latenske kulture iz željeznoga doba; iz rimskoga doba ostatci arhitekture, mozaici, skulpture, novac, oružje, natpisi, sarkofazi i dr. Na lokalitetu Bijelo Brdo nedaleko od Osijeka razvila se u X–XII. st. ranosrednjovjekovna tzv. bjelobrdska kultura.

Za osmanske vlasti imao je orijentalne značajke; isticali su se drveni Sulejmanov most (1566), koji je vodio do Darde i služio za vojne potrebe i promet, te Kasim-pašina džamija s turbetom u varoši (1558) i Sulejman-hanova džamija uz kaštel, na mjestu čega je nakon oslobođenja od Osmanlija grad ponovno oblikovan i pretvoren u barokni grad-tvrđavu, jednu od najbolje očuvanih baroknih cjelina u Hrvatskoj.

Povijesna jezgra grada Tvrđa, s nizom vojnih, civilnih i crkvenih zgrada, nastaje u XVIII. st. gradnjom modernizirane tvrđave s bastionima (1712–22., projekt Jean Petis de la Croix; osim Vodene kapije i bastiona sv. Eugena većinom srušeni nakon 1923), unutar koje su podignuti na glavnome trgu s baroknim kužnim pilom Sv. Trojstva (1730) zgrada magistrata (1702; danas Muzej Slavonije), Glavna straža s tornjem i arkadama (1709), Slavonska general komanda (1726) i gimnazija (1881., Herman Bollé) te u okolnim ulicama niz vojarna, franjevačka crkva Sv. križa (1709–32; na mjestu Sulejman-hanove džamije) sa samostanom, isusovačka crkva sv. Mihovila (1725–48; u blizini nekadašnje Kasim-pašine džamije), kuće Janković, Plemić i dr.

Zapadno od Tvrđe, uz kapucinski samostan (1706–10) s crkvom sv. Jakova (1723–27) počinje se tijekom XIX. st. urbanistički pravilno i sustavno izgrađivati Gornji grad, reprezentativni dio grada, koji je preuzeo funkciju vjerskoga, političkoga i gospodarskoga središta. Njegov nagli razvoj počinje u XIX. st.; u današnjoj Županijskoj ulici grade se klasicistička palača županije (1834–46., Nikola Hild), građevine u historicističkome stilu poput kazališta (1866; danas HNK u Osijeku) i sinagoge u neomaurskome stilu (1869; srušena u II. svjetskome ratu) te na kraju neogotička konkatedrala sv. Petra i Pavla (1894–98., Gerhard Franz Langenberg), nastala na poticaj Josipa Jurja Strossmayera na mjestu manje barokne crkve iz 1732. Na početku ulice podignut je 1859. i kompleks Tvornice žigica. Uz historicističke palače u Jägerovoj i Radićevoj ulici (kuća Maksimović Vladimira Nikolića, 1890-ih) početkom XX. st. nastaje i niz secesijskih ostvarenja, većinom u Europskoj aveniji (niz kuća Ante Slavičeka, Wilhelma Carla Hofbauera i dr.; pošta, 1912; kino Uranija Viktora Axmanna, 1912). Nakon I. svjetskoga rata u predjelu oko perivoja južno od Tvrđe realiziran je niz reprezentativnih protomodernističkih i modernističkih javnih građevina (gradska štedionica u Kapucinskoj ulici Alfreda Albinija, 1931) te vila (Axmannova kuća Grubić) i stambenih zgrada (kuća Fulla Franje Dlouhyja i Alberta Fulle; kuća Helfrich Ljudevita Pelzera).

U XVIII. st. se istočno od Tvrđe uz Dravu počinje razvijati i Donji grad. Nekad samostalna ribarsko-obrtnička varoš (vodenički, mlinarski i lađarski zanati), izgrađena na temeljima rimske Murse, postala je naselje obrtnika i trgovaca, u kojem se u baroknome stilu podižu u Crkvenoj ulici župna crkva sv. Marije (sredinom XVIII. st.), kapela sv. Roka (1742–44), ispred koje je na trgu kip Blažene Djevice Marije (1757), pravoslavna crkva (1743–56; porušena za II. svjetskoga rata, nakon kojega je izgrađena nova u neobizantskome stilu) te niz kuća (Aksmanović, 1791; Kragujević 1760). U historicističkome duhu grade se kapelica Snježne Gospe (1895) i sinagoga (1903; danas Evanđeoska pentekostna crkva). Unatoč razvoju industrije od XIX. st. i gradnji niza industrijskih arhitektonskih ostvarenja (uz Dravu Osječka tvornica kože, 1873) Donji grad je i danas zadržao vizure malih prizemnica.

U istočnome dijelu grada Retfali, od osmanlijskoga doba naseljenoj isključivo madžarskim stanovništvom, potom i njemačkim te od početka XX. st. i hrvatskim, nalazi se crkva reformiranih (1823), oslikana motivima pučke ornamentike. Ondje je podignut i klasicistički dvorac (1796–1801) s perivojem i mauzolejom obitelji Pejačević, koji su bili u njezinu posjedu 1750–1918. Nasuprot dvorcu je kip sv. Ivana Nepomuka (oko 1800), simbol Retfale.

U Novome gradu, četvrti nastaloj južno od Tvrđe, između Gornjega i Donjega grada, na mjestu nekadašnjih osječkih majura, koja su prvo nastanili Nijemci (od XVIII. st.), od sredine XVIII. st. nalazio se Gradski vrt (uređen tijekom XIX. st.), jedan od prvih javnih perivoja u nas. Na njegovu je ulazu stajala klasicistička zgrada (1804), restauracija s velikom staklenom terasom i plesnom dvoranom, u kojoj je 1809. Osijek proglašen slobodnim kraljevskim gradom (nakon požara obnovljena 1863. u romantičarskome duhu). U vrtu je podignuta i streljana (1805) te secesijski Pejačevićev zdenac (1903; godine 1970. premješten na Šetalište kardinala Franje Šepera). Danas je taj dio pretvoren u športsko-rekreacijski dio grada; na mjestu povijesnoga perivoja podignuti su nogometni stadioni (1955., Slavko Delfin; 1977. Milan Mitevski), u blizini kojih su sagrađeni i gradski bazeni te 2008. višenamjenska športska dvorana Gradski vrt (Gordana Domić i Boris Koružnjak). Ostatak četvrti preuzele su moderne višekatnice (naselje Sjenjak).

Grad se nakon II. svjetskoga rata zbog pojačane industrijalizacije naglo počeo širiti prema jugu; 1965. donesen je Urbanistički plan (Radovan Miščević), nastaju nove stambene četvrti (Jug II), a u središtu grada Centar i naselje Sjenjak. Od značajnijih građevina iz toga razdoblja ističu se interpolacije u gradsko tkivo na Gornjem gradu poput poslovno-stambenoga bloka u Ulici kralja Zvonimira (1960., Miščević; danas Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje), Supermarketa (1969., Milan Mihelič), Hotela Osijek (1977., Miščević i Drago Bradić) i Studentskoga centra (1980., Mitevski). Na rubovima Donjega grada podignuti su transparentni toranj tvornice Saponia (1960., Vjenceslav Richter i Josip Tešija), kompleks Elektroslavonija i Računsko-dispečerski centar u Zelenom polju (1971. i 1977., oba Boris Krstulović) te, među ostalim, i Bolnica »Maternite« (1982., Mladen Vodička; danas Klinički bolnički centar Osijek).

Godine 1976. započela je obnova Tvrđe, u kojoj su mnoge stare zgrade prenamijenjene (Državni arhiv, Zavod za znanstveni i umjetnički rad HAZU, Muzej Slavonije, Zavod za zaštitu spomenika kulture, Galerija Waldinger, glazbena škola i dr.), a 1980. radi se donjogradska (Milenko Musović) i gornjogradska (Miščević) obala, povezane Šetalištem kardinala F. Šepera, osječka promenada. Od novijih građevina ističe se na južnome rubu grada Poljoprivredna i veterinarska škola (2006., Mladen Jošić), oblikovana poput »transparentnoga laboratorija«, te Komercijalno-distributivni centar Tvornice duhana Rovinj u Osijeku (1999–2001., Branko Kincl).

Institucije

U gradu djeluju Sveučilište (osnovano 1975) s Umjetničkom akademijom, Gradska i sveučilišna knjižnica Osijek, Državni arhiv u Osijeku, Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku, Dječje kazalište Branka Mihaljevića (od 1958), Muzej likovnih umjetnosti, Muzej Slavonije; tiskara od 1735., gimnazija od 1729., zoološki vrt, Zavod za znanstveni i umjetnički rad HAZU, Poljoprivredni institut, Institut za šećernu repu i dr.

Manifestacije

U Osijeku se održavaju likovne manifestacije: Slavonsko biennale (od 1968), Memorijal Ive Kerdića – triennale hrvatskog medaljerstva i male plastike (od 1980), Dani grafike (od 2003); kazališne manifestacije: SLUK – Susreti lutkara i lutkarskih kazališta (od 1977) i Krležini dani (od 1987); glazbene manifestacije: Međunarodni festival hrvatske tamburaške glazbe (od 1961), Memorijal »Franjo Krežma« (od 1968), Memorijal »Darko Lukić« (od 1977), EPTA – Međunarodno natjecanje za mlade pijaniste (od 1999), te Osječko ljeto kulture (od 2001) i mnoge druge.

Povijest

Nastanjen je bio već u neolitiku. Na području današnjega Donjega grada u III. st. pr. Kr. bilo je utemeljeno ilirsko-keltsko naselje, koje su početkom I. st. osvojili Rimljani i ondje osnovali naselje utvrđeno i opasano zidinama, nazvano Mursa. U II. st. naselje je dobilo status kolonije (Colonia Aelia Mursa), a zatim je neko vrijeme bilo sjedište namjesnika Donje Panonije. Potkraj III. i u IV. st. bilo je važna utvrda na granici rimske države i sjedište zapovjednika dunavske flote. Progon kršćana (303–305) u doba cara Dioklecijana zahvatio je i Mursu, a 350. zapovjednik ilirskih legija Vetranije proglasio se ondje carem. Godine 353. pod gradskim su se zidinama sukobili Konstancije II. i protucar Magnencije. U IV. st. Mursa je postala sjedištem biskupije te glavnim središtem arijanstva u Srijemskoj Panoniji. Potkraj IV. st. opustošili su ju Goti, a 441. razorili Huni. Na područje današnjega grada potkraj VI. st. naselili su se Avari i Slaveni. U X. i XI. st., zapadno od ruševina antičke Murse, izraslo je novo naselje od kojega se tijekom potonjih stoljeća razvio današnji grad. U srednjovjekovnim pisanim vrelima trgovište i dravska luka Osijek (Eszek) prvi se put spominje 1196. u ispravi hrvatsko-ugarskoga kralja Emerika Arpadovića, koji je potvrdio cistercitskoj opatiji Cikador pravo na ubiranje osječke brodarine i tržišne trošarine. Od 1351. do 1472. Osijek je držala obitelj Kórógyi, koja je ondje dala sagraditi kaštel i opasati naselje zidinama i opkopima. Nakon smrti posljednjega člana obitelji Kórógyi, Osijek je darovnicom hrvatsko-ugarskoga kralja Matije Korvina došao u posjed Nikole Čupora (Moslavačkoga), a 1474. pod upravu samostana i kaptola Blažene Djevice Marije u Budimu. Nakon osmanskoga osvojenja 1526. postao je snažnim vojnim uporištem odakle su Osmanlije provodili daljnje osvajanje Slavonije i Ugarske. Isprva je bio središte kadiluka, a zatim sandžaka, kapetanije i nahije. Polovicom XVI. st. bio je priključen Požeškomu sandžaku; u tom se razdoblju razvio u važno prometno i privredno središte Slavonije, osobito nakon gradnje glasovitoga Sulejmanova mosta preko baranjskih močvara (1566), dugoga 8 km, koji je povezivao Osijek i Dardu. Od 1580. Osijek je bio podvrgnut Bosanskomu, a od 1600. Kaniškomu pašaluku. Nakon oslobođenja od osmanske vlasti 26. IX. 1687., grad je ponovno 1690. opsjela osmanska vojska, ali ga nije uspjela osvojiti. Iste je godine u Osijeku bila utemeljena gradska uprava, a 1698. Caraffino je povjerenstvo, koje je utvrđivalo stanje u Slavoniji i Srijemu nakon osmanske vladavine, dodijelilo Osijeku gradski statut. U XVIII. st. Osijek je postao sjedištem komorske uprave za Slavoniju i sjedištem vojnoga zapovjednika za Slavoniju pa su vojne vlasti započele planirati izgradnju nove osječke tvrđave (stara turska tvrđava bila je srušena prilikom oslobađanja Slavonije), građene najvećim dijelom od 1712. do 1722. Godine 1737. u Osijeku je bilo smješteno sjedište Zemaljske uprave za Slavoniju, a uspostavom Virovitičke županije 1745. postao je županijskim središtem (do 1922). Godine 1786. odlukom Josipa II. tri gradske jedinice (Tvrđa, Gornji i Donji grad) bile su ujedinjene u jedinstveni grad, a 1809. Franjo I. proglasio je Osijek slobodnim kraljevskim gradom. Za Madžarske revolucije (1848–49) nakratko je bio pod madžarskom upravom. Od XVIII. st. razvijao se kao važno obrtničko-trgovačko središte, osobito nakon gradnje tvrde ceste preko baranjske močvare (1779). Godine 1774. bila je otvorena svilana (radila do 1850), a 1853. osnovana Trgovačko-obrtnička komora. Zarana se razvilo tiskarstvo; 1735. franjevci su osnovali prvu tiskaru, koju je 1775. otkupio Ivan Martin Divald. Upravo zahvaljujući djelatnosti te tiskare Osijek je u drugoj polovici XVIII. st. i prvoj polovici XIX. st. izrastao u književno i preporodno središte Slavonije u kojem su djelovali istaknuti književnici, među kojima Antun Ivanošić i Matija Petar Katančić. Nastojanjima sljedećeg naraštaja osječkih preporoditelja ojačale su veze sa Zagrebom kao središtem preporodnih nastojanja, 1843. utemeljeno je Družtvo čitaonice osečke, a 1848. hrvatski je jezik postao službenim u svim javnim poslovima. Iste su godine počele izlaziti i prve osječke novine (Der Volksredner). U drugoj polovici XIX. i početkom XX. st. Osijek se razvio u jedno od gospodarski i industrijski najrazvijenijih središta Hrvatske, u kojem je otvoreno više tvornica (pivovara i tvornica žigica 1856., tvornica kože 1872., plinara 1884., tvornica namještaja 1892., lana 1901., šećera 1905., kandita i čokolade 1907., sapuna 1921., keksa 1922). Istodobno je postao važnim kulturnim središtem. U XIX. st. bio je važno likovno (Antun Münzberger, Hugo Hötzendorf, Adolf Waldinger, Josip Franjo Mücke) i glazbeno središte (Franjo Ksaver Kuhač, Franjo Krežma i Lujo Svećenski). Za II. svjetskoga rata teško je stradao u bombardiranju, a oslobođen je u travnju 1945. U poratnom razdoblju gospodarski se i demografski razvija. Tijekom Domovinskog rata (1991–95) bio je izložen napadima srpskih snaga.

Osijek. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 8.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=45673>.