struka(e):
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, ljetne
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, zimske
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, boksač Teofilo Stevenson (Kuba) pobjednik u superteškoj kategoriji, Moskva 1980.
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, ceremonija otvaranja OI u Los Angelesu 1984.
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, cilj utrke za žene na 100 m (slijeva: F. Rosenfeld, B. Robinson, E. Smith), OI u Amsterdamu 1928.
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, četverac s kormilarom na OI u Barceloni 1992.
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, D. Fosbury na OI u Méxicu 1968.
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, D. Pietri u maratonskoj utrci, OI u Londonu 1908.
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, Dražen Petrović i Clyde Drexler na OI u Barceloni 1992.
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, Duje Draganja na OI u Ateni 2004.
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, Edwin Moses na OI u Los Angelesu 1984.
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, F. Winders, dizanje utega, OI u St. Louisu 1904.
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, Goran Ivanišević na OI u Barceloni 1992.
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, hrvatska rukometna reprezentacija na OI u Ateni 2004.
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, hrvatska vaterpolska reprezentacija na OI u Atlanti 1996.
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, Ivan Ljubičić i Mario Ančić na OI u Ateni 2004.
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, J. E. Storholt, utrka u brzinskom klizanju na 1500 m, OI u Innsbrucku 1976.
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, J. Owens u skoku udalj, OI u Berlinu 1936.
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, Janica Kostelić na OI u Salt Lake Cityju 2002.
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, Joško Kreković i hrvatska vaterpolo reprezentacija i vodstvo na OI Atlanta 1996. (srebrna medalja)
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, K. Witt na OI u Sarajevu 1984.
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, Kip Keino na OI u Méxicu 1968.
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, Mark Spitz na OI u Münchenu 1972.
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, Matija Ljubek
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, Matti Nykänen na OI u Sarajevu 1984.
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, natjecanje u gađanju lukom i strijelom za žene, OI u Londonu 1908.
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, natjecanje u gađanju pištoljem na 30 m, OI u Stockholmu 1912.
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, Nikolaj Pešalov na OI u Sydneyu 2000.
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, osmerac na OI u Sydneyu 2000.
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, paljenje olimpijske vatre, crtež s antičke vaze
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, plivanje, start utrke na 400 m slobodno, OI u Parizu 1924.
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, posada Deutschland II na startu utrke boba dvojca, OI u Sapporu 1972.
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, prvi nastup hrvatskih reprezentativaca na OI u Albertvilleu 1992.
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, reprezentacije u hokeju na ledu SAD-a i SSSR-a na OI u Lake Placidu 1980.
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, Siniša i Nikša Skelin na OI u Ateni 2004.
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, skijaško trčanje, muški, start štafete na 4 x 10 km, OI u Innsbrucku 1976.
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, start utrke na 100 m, OI u Ateni 1896.
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, Stojko Vranković i Michael Jordan na OI u Barceloni 1992.
ilustracija
OLIMPIJSKE IGRE, svečano otvorenje obnovljenih OI u Ateni 1896.

Olimpijske igre (OI), svegrčke igre koje su se održavale u antičkoj Grčkoj u slavu boga Zeusa. U moderno doba, međunarodna natjecanja u mnogobrojnim športovima i disciplinama koja se održavaju svake četvrte godine; ljetne i zimske OI održavaju se naizmjence svake druge godine.

Antičke igre održavale su se u grčkom svetištu Olimpiji na Peloponezu u starogrčkoj državi Elidi. Smatra se da su se odigravale od 776. pr. Kr., kada su dobile svegrčki značaj i od kada se bilježio pobjednik, iako je vrlo vjerojatno da su se i prije njih u Olimpiji svake godine organizirala jednodnevna športska natjecanja. O karakteru prvotnih olimpijskih svečanosti postoji nekoliko hipoteza, a najvjerojatnija je ona koja naglašava značenje vjere i kulta u najstarijim vremenima te povezuje igre s kultom mrtvih. S vremenom su športska natjecanja zastrla sakralne obrede te postala ne samo samostalnim, već i glavnim dijelom svečanosti u Olimpiji. Igre su se održavale svake četvrte godine, a razdoblje između dviju OI nazivalo se olimpijadom.

Isprva su OI trajale jedan dan, jer se natjecalo u samo jednoj disciplini, utrci na jedan stadij (192 m). Postupno se program igara proširivao: na XIV. OI (724. pr. Kr.) postojećoj je utrci pridodana utrka na dvostruku udaljenost (díaulos), na XV. OI (720. pr. Kr.) utrka na duge staze (dólikhos), dok je na XVIII. OI (708. pr. Kr.) uveden petoboj (péntathlon), sastavljen od trčanja na jedan stadij, skoka udalj, bacanja diska, bacanja koplja i hrvanja. U program XXIII. OI (688. pr. Kr.) uvršteno je šakanje, na XXV. OI (680. pr. Kr.) utrke kola četveroprega, a na XXXIII. OI (648. pr. Kr.) utrke na konjima i pankration (spoj hrvanja i šakanja). Potkraj VII. i u VI. st. pr. Kr. program je proširivan modifikacijama osnovnih športskih disciplina. Proširenjem programa i uvođenjem natjecanja mladića (do 18. godine), OI protegnule su se na pet dana: prvi dan – svečanost žrtvovanja, otvaranje igara i natjecanje trubača, drugi dan – natjecanja mladića, treći dan – atletska natjecanja i susreti u borilačkim športovima, četvrti dan – natjecanja na hipodromu, petoboj i trka hoplita, peti dan – ovjenčavanje pobjednika, žrtvovanja i slavlja u njihovu čast. Usporedno sa širenjem programa, širio se i krug sudionika športskih natjecanja. Prema popisu pobjednika na prvih petnaest OI (776. do 720. pr. Kr.) pobjeđivali su samo natjecatelji potekli iz gradova na Peloponezu te je, uz stanovnike Elide, najviše bilo Mesenjana. Početkom VII. st. pr. Kr. pojavili su se pobjednici iz Atene i Tebe, a 688. pr. Kr. u šakanju je pobijedio natjecatelj iz maloazijskoga grada Smirne. OI postajale su događajem na kojem su se okupljali sudionici iz cijeloga grčkog svijeta, a o njihovu značenju svjedoče i opsežne pripreme što su im prethodile. Dugo prije početka OI glasnici bi po cijelome grčkom svijetu objavljivali točno održavanje svečanosti, jer se nadnevak mijenjao. Zbog stalnih lokalnih ratova i čestih sporova među pojedinim gradovima-državama bilo je nužno osigurati siguran put svim sudionicima, mirna natjecanja i povratak kući. Zato su glasnici, pozivajući na igre, istodobno oglašavali božji mir – ekeheriju, kojega se narušavanje najoštrije kažnjavalo. Igrama su mogli pristupiti slobodni građani grčkoga podrijetla, dok su barbari i robovi mogli biti samo gledatelji. Grčke udane žene nisu smjele sudjelovati ni kao publika. Iz OI bili su isključeni i oni koji su prolili krv i čija krivnja nije bila ispravljena, oni koji su počinili krađu u hramu te natjecatelji koji u Olimpiju nisu stigli do točno određenoga roka. Sva športska natjecanja održavala su se pod strogim nadzorom isprva dvojice, potom devetorice helanodika, koji su razdjeljivali natjecatelje u kategorije muškaraca i mladića do 18. godine, raspoređivali ih do izlučnih borbi te proglašavali pobjednike pojedinih natjecanja, kiteći ih vijencem od divlje masline. Osim što je predstavljao veliko odličje, za vijenac su Grci vjerovali da posjeduje i začudnu snagu te da pobjednicima, koji su uživali veliku slavu, osigurava zaštitu olimpijskoga Zeusa.

Antičke igre imale su također iznimno ekonomsko i političko značenje. Za njihova su se održavanja u Olimpiji skupljali trgovci iz dalekih krajeva, održavali veliki sajmovi, politička savjetovanja, potpisivali važni državni dogovori i druge povelje javnoga karaktera, a izaslanstva iz pojedinih grčkih gradova-država donosila su bogate darove. Olimpija je napredovala i dobivala sve veći sjaj. Isprva je u njoj izgrađeno nekoliko hramova, a povećavanjem popularnosti svetišta i jačanjem ekonomske snage grčkog društva, gradile su se i druge građevine. Unutar olimpijskoga svetišta Altisa, ograđenoga zidom dužine 200 m × 75 m, nalazili su se: Herajon, hram božice Here, najstariji objekt u Olimpiji, izgrađen u IX. st. pr. Kr.; Metroon, hram božice Reje, izgrađen u IV. st. pr. Kr.; Zeusov hram, 60 m dug, 25 m širok, 20 m visok, središnje kultno mjesto, izgrađen u V. st. pr. Kr.; Šarena dvorana ili Dvorana jeke, duga 100 m, u kojoj su se za lošega vremena održavala natjecanja u borilačkim športovima; Filipejon, omanja okrugla građevina, izgrađena u IV. st. pr. Kr. Dvanaest riznica, koje su izgradile grčke kolonije, služilo je za odlaganje i izlaganje skupocjenih darova donesenih u Olimpiju. Pritanej je bio neka vrsta upravne kuće u kojoj se čuvala vječna vatra i u kojoj su se petoga dana Igara u posebnoj prostoriji na gozbi okupljali olimpijski pobjednici. Izvan Altisa bili su: buleuterij, olimpijska vijećnica, u dvorištu koje se nalazio kip Zeusa Horkiosa, ispred kojega su olimpijci polagali svečanu prisegu; leonidajon, olimpijski gostinjac, u kojem su odsjedali velikodostojnici, izgrađen u IV. st. pr. Kr.; gimnazij s palestrom, najveća građevina u Olimpiji u kojoj su boravili i pripremali se potencijalni olimpijci, izgrađen u IV. st. pr. Kr.; stadion, pravokutna oblika duljine 192 m, s 20 staza za trčanje, bio je sa svetištem povezan podzemnim tunelom. Na stadionu su se održavala sva natjecanja osim konjskih utrka, a moglo ih je promatrati oko 50 000 gledatelja. Hipodrom, ostatci kojega nisu pronađeni, bio je dug oko 700 m i širok 320 m.

Najveći procvat OI doživjele su u V. st. pr. Kr. za tzv. klasičnoga razdoblja grčkog razvoja, nakon kojega su u IV. st. pr. Kr. počele promjene. I dalje su olimpijske svečanosti bile raskošne, ali se mijenjao odnos Grka prema športu. U grčki šport prodirao je profesionalizam. Gledatelji su više od športskih postignuća željeli gledati napete prizore, pa su u središte zanimanja došle discipline koje su ih osiguravale – hrvanje, šakanje i pankration. U helenizmu su OI dobile nova obilježja i značenje. Svi su natjecatelji bili profesionalni atleti, organizirani u profesionalne klubove. Njihovim slanjem na OI, vladari sve većega broja zemalja trudili su se proširiti svoju slavu. Od prve polovice II. st. pr. Kr. na igrama su sudjelovali i Rimljani. Rimski carevi, počevši od Augusta, posvetili su OI veliku pozornost i potporu. Neki od njih slali su i svoje zaprege za popularno natjecanje kola. O popularnosti OI svjedoči i činjenica da se za prestanak njihova održavanja morala izdati carska zabrana. Pošto su se 393. održale CCXCII. OI, rimski car Teodozije I. Veliki zabranio je njihovo daljnje održavanje, držeći ih poganskom tradicijom. Moguće je da su se unatoč zabrani igre još neko vrijeme održavale kao vrsta lokalnih igara, no Teodozije II. dao je 426. uništiti sve poganske hramove u Olimpiji.

Ideju o obnovi OI dao je francuski barun P. de Coubertin, na čiju je inicijativu 1894. u Parizu održan Međunarodni športski kongres na kojem je odlučeno o obnovi te o mjestu i vremenu održavanja prvih OI modernoga doba. Tako su prve ljetne OI održane 1896. u Ateni (natjecanja u atletici, gimnastici, mačevanju, streljaštvu, plivanju, biciklizmu, tenisu, dizanju utega i hrvanju), a prve zimske 1924. u Chamonixu (natjecanja u biatlonu, brzom klizanju, hokeju na ledu, sanjkanju, skijanju, umjetničkom klizanju i vožnji bobom). Od Los Angelesa (1932) igre traju 15 dana. Do 1992. ljetne i zimske OI održavale su se u istoj godini; sljedeće zimske OI (XVII) priređene su 1994. u Lillehammeru, a ljetne (XXVI) 1996. u Atlanti i od tada se ljetne i zimske OI više ne održavaju iste godine, nego naizmjence svake druge godine.

Olimpijske su igre natjecanja športaša u pojedinačnim i ekipnim športovima, a ne natjecanja država. Simbolizira ih pet povezanih raznobojnih krugova na bijeloj podlozi (od Antwerpena 1920), što predstavlja jedinstvo pet kontinenata. Za geslo igara odabrane su Coubertinove riječi citius, altius, fortius (lat.: brže, više, snažnije). Olimpijskim pokretom rukovodi Međunarodni olimpijski odbor (MOO).

Izbor grada domaćina isključivo je pravo MOO-a. Za organizaciju OI može se javiti grad kandidaturu kojega je odobrio nacionalni olimpijski odbor i koji je dao pismeno jamstvo da će poštovati uvjete propisane za gradove kandidate. Izbor se mora obaviti sedam godina prije održavanja OI.

U igrama može sudjelovati športaš kojega prijavi njegov nacionalni odbor i koji ispuni norme koje se u nekim športovima propisuju. Za pojedinačne športove pojedini odbor ne može prijaviti više od tri natjecatelja. Broj ekipa i za muškarce i za žene nije veći od 12 ni manji od 8. Za ekipne športove međunarodni savezi organiziraju kvalifikacijska natjecanja. Za natjecatelje ne postoji dobna granica, osim one koju je radi zdravstvenih razloga utvrdio Međunarodni savez pojedine športske grane svojim pravilima natjecanja. Za trajanje igara natjecatelji i njihovo vodstvo smještaju se radi sigurnosti u Olimpijsko selo (prvi put sagrađeno za OI u Los Angelesu 1932), u kojem se, osim odvojenih objekata za natjecatelje i natjecateljice, nalaze i komunalni objekti (restoran, pošta, trgovine i dr.).

Na programu ljetnih OI mora biti barem 15 športova. Takav minimum ne postoji za zimske OI. Nekoć se izbor olimpijskoga programa prepuštao gradu domaćinu, a danas to radi MOO, pazeći da je riječ o športu, odnosno disciplini, koji su zemljopisno i kvalitativno rasprostranjeni. U program ljetnih OI može biti uključen šport kojim se bave muškarci barem u 75 zemalja na četirima kontinentima i žene barem u 40 zemalja na trima kontinentima. U program zimskih OI može biti uključen šport koji se njeguje barem u 25 zemalja na trima kontinentima. Šport se u program igara prihvaća najmanje sedam godina prije premijernoga održavanja. U program ljetnih OI može biti uključena samo ona športska disciplina kojom se bave muškarci u najmanje 50 zemalja te žene u najmanje 35 zemalja na trima kontinentima. Disciplina se prihvaća četiri godine prije prvoga održavanja na igrama. Tako su u program OI vaterpolo, jahanje i veslanje uključeni 1900., boks 1904., nogomet 1908 (za žene 1996), moderni petoboj 1912., rukomet 1972 (za žene 1976), odbojka i džudo 1964., tenis 1988 (nakon isključenja 1924), odbojka na pijesku i brdski biciklizam 1996., triatlon i taekwondo 2000., a žensko hrvanje 2004. Do 1992. povremeno su se po izboru grada domaćina uvodili demonstracijski športovi (obično jedan).

Otvaranje OI održava se dan prije početka natjecanja, a započinje svečanom povorkom natjecatelja i djelatnika pojedinih zemalja, koje su u povorci svrstane abecednim redom prema jeziku zemlje domaćina. Iznimke su grčki natjecatelji, koji stupaju na čelu povorke (od Amsterdama 1928), i natjecatelji zemlje domaćina na kraju. Igre otvara poglavar zemlje domaćina. Dok se svira olimpijska himna (službeno izvedena u Rimu 1960), na stadion se unosi vodoravno raširena olimpijska zastava i podiže na stup (od Antwerpena 1920). Trkači štafetno (od Berlina 1936) unose olimpijsku baklju, a posljednji trkač pali olimpijski plamen (od Amsterdama 1928), koji plamti do kraja igara. U ime svih natjecatelja, jedan od natjecatelja zemlje domaćina polaže olimpijsku prisegu (od Antwerpena 1920). Nakon završetka svih natjecanja na istom se stadionu održava i svečanost zatvaranja, a stadionu se dodjeljuje pridjevak olimpijski. Igre zatvara predsjednik MOO-a. Proglašavanje pobjednika čast je koja pripada predsjedniku ili članu MOO kojega predsjednik izabere. Troje prvoplasiranih, pojedinačno i ekipno, primaju zlatnu, srebrnu ili brončanu medalju (od Londona 1908; pobjedničko postolje od Los Angelesa 1932), a zatim se uz izvođenje skraćene himne zemlje prvoplasiranoga, na stup podižu zastave zemalja trojice prvoplasiranih pojedinaca ili triju ekipa. U slučaju naknadne diskvalifikacije, nagrađeni natjecatelj mora vratiti medalju.

Suprotno ideji olimpizma, sudbina OI modernoga doba često je ovisila o različitim društvenim i političkim događajima. Zbog dvaju svjetskih ratova nisu održane OI 1916 (Berlin), 1940 (Helsinki) i 1944 (London), a one u Berlinu 1936. iskoristio je A. Hitler za promociju svoje ideologije i njemačke vojne moći. OI u Melbourneu 1956., na čijoj su završnoj svečanosti sudionici po prvi put izlazili zajedno kao simbol svjetskog jedinstva, održane su u sjeni zategnutih političkih odnosa. Osim Melbournea, grad domaćin tih igara bio je i Stockholm, u kojem su se zbog australskoga zakona o karanteni za životinje održala natjecanja u jahačkim disciplinama. Poslije je uslijedilo nekoliko bojkota OI: u Montrealu 1976. nisu nastupile 22 afričke zemlje jer nije bilo udovoljeno njihovu zahtjevu za diskvalifikacijom Novoga Zelanda, kojega je ragbijaška vrsta igrala u tada rasističkoj Južnoafričkoj Republici; 65 zemalja na čelu sa SAD-om bojkotiralo je OI u Moskvi 1980. zbog sovjetske vojne intervencije u Afganistanu, a Sovjetski je Savez uz istočnoeuropske zemlje, Kubu, Etiopiju i Sjevernu Koreju bojkotirao Igre u Los Angelesu 1984. OI u Seoulu 1988. bojkotirale su Sjeverna Koreja, Kuba, Etiopija i Nikaragva. Najtragičniji događaj zbio se za OI u Münchenu 1972., kada su palestinski teroristi u Olimpijskom selu ubili dvojicu i oteli devetoricu izraelskih športaša, koji su zatim, zajedno s petoricom terorista i njemačkim policajcem, smrtno nastradali u akciji spašavanja. Ipak, uz brojna športska postignuća, OI bit će zapamćene i po zajedničkom nastupu Istočne i Zapadne Njemačke u Melbourneu 1956., po prvom sudjelovanju Južnoafričke Republike nakon 32 godine u Barceloni 1992. ili zajedničkom mimohodu Sjeverne i Južne Koreje u Sydneyu 2000.

OLIMPIJSKE IGRE

Broj Godina Datum Grad Države
sudionice
Discipline Sudionici
I. 1896. 6. IV – 15. IV. Atena 13 43 245
II. 1900. 14. V – 28. X. Pariz 19 75 1118
III. 1904. 1. VII – 23. XI. Saint Louis 12 84 627
IV. 1908. 27. IV – 31. X. London 22 109 2023
V. 1912. 5. V – 27. VII. Stockholm 28 102 2490
VI. 1916. nisu održane        
VII. 1920. 20. IV – 12.. IX. Antwerpen 29 154 2668
VIII. 1924. 4. V – 27. VII. Pariz 44 126 3070
IX. 1928. 17. V – 12. VIII. Amsterdam 46 109 3014
X. 1932. 30. VII – 14. VIII. Los Angeles 37 116 1328
XI. 1936. 1. VIII – 16. VIII. Berlin 49 129 3956
XII. 1940. nisu održane        
XIII. 1944. nisu održane        
XIV. 1948. 29. VII – 14. VIII. London 59 136 4064
XV. 1952. 19. VII – 3. VIII. Helsinki 69 149 4879
XVI. 1956. 22. XI – 8. XII.,
10. VI – 17. VI.
Melbourne i
Stockholm
72
29
151 3113
145
XVII. 1960. 25. VIII – 11. IX. Rim 83 150 5348
XVIII. 1964. 10. X – 24. X. Tokyo 93 163 5081
XIX. 1968. 12. X – 27. X. Ciudad de México 112 172 5423
XX. 1972. 26. VIII – 11. IX. München 121 195 7173
XXI. 1976. 17. VII – 1. VIII. Montréal 92 198 6024
XXII. 1980. 19. VII – 3. VIII. Moskva 80 203 5217
XXIII. 1984. 28. VII – 12. VIII. Los Angeles 140 221 6797
XXIV. 1988. 17. IX – 2. X. Seoul 159 237 8465
XXV. 1992. 25. VII – 9. VIII. Barcelona 169 257 9368
XXVI. 1996. 19. VII – 4. VIII. Atlanta 197 271 10 310
XXVII. 2000. 15. IX – 1. X. Sydney 200 300 10 649
XXVIII. 2004. 13. VIII – 29. VIII. Atena 202 301 11 099
XXIX. 2008. 8. VIII – 24. VIII. Peking 204 302 10 942
XXX. 2012. 27. VII – 12. VIII. London 204 302 10 820
XXXI. 2016. 5. VIII – 21. VIII. Rio de Janeiro 208 308 11 544

ZIMSKE OLIMPIJSKE IGRE

Broj Godina Datum Grad Države
sudionice
Discipline Sudionici
I. 1924. 25. I – 5. II. Chamonix 16 14 258
II. 1928. 11. II – 19. II. Sankt Moritz 25 14 464
III. 1932. 4. II – 15. II. Lake Placid 17 14 252
IV. 1936. 6. II – 16. II. Garmisch‑
‑ Partenkirchen
28 17 668
V. 1948. 30. I – 8. II. Sankt Moritz 28 22 669
VI. 1952. 14. II – 25. II. Oslo 30 22 694
VII. 1956. 26. I – 5. II. Cortina d’Ampezzo 32 24 820
VIII. 1960. 18. II – 28. II. Squaw Valley 30 27 665
IX. 1964. 29. I – 9. II. Innsbruck 36 34 1091
X. 1968. 6. II – 18. II. Grenoble 37 35 1158
XI. 1972. 3. II – 13. II. Sapporo 35 35 1006
XII. 1976. 4. II – 15. II. Innsbruck 37 37 1123
XIII. 1980. 13. II – 24. II. Lake Placid 37 38 1072
XIV. 1984. 8. II – 19. II. Sarajevo 49 39 1274
XV. 1988. 13. II – 28. II. Calgary 57 46 1425
XVI. 1992. 8. II – 23. II. Albertville 64 57 1801
XVII. 1994. 12. II – 27. II. Lillehammer 67 61 1738
XVIII. 1998. 7. II – 22. II. Nagano 72 68 2176
XIX. 2002. 8. II – 24. II. Salt Lake City 77 78 2399
XX. 2006. 10. II – 26. II. Torino 85 84 2500
XXI. 2010. 12. II – 28. II. Vancouver 82 86 2566
XXII. 2014. 7. II – 23. II. Soči 88 98 2873
XXIII. 2018. 9. II – 25. II. Pyeongchang 92 102 2963

Početci olimpizma u Hrvatskoj vezani su uz F. Bučara, koji se, oduševljen idejom o obnovi OI i početkom 1900-ih zauzimao za uključivanje Hrvatske u olimpijski pokret. Do olimpijske samostalnosti došlo je tek stvaranjem suverene Hrvatske (→ hrvatski olimpijski odbor), pa su prije toga hrvatski olimpijci nastupali pod austrijskom, talijanskom i jugoslavenskom zastavom. U tom su razdoblju među najuspješnijima hrvatskim olimpijcima bili Matija Ljubek, s dvjema osvojenim zlatnim medaljama (Montréal 1976., Los Angeles 1984), jednom srebrnom (Los Angeles 1984) i jednom brončanom (Montréal 1976) te vaterpolska vrsta s trima zlatnim medaljama (Ciudad de México 1968., Los Angeles 1984., Seoul 1988) i četirima srebrnim (Helsinki 1952., Melbourne 1956., Tokyo 1964., Moskva 1980).

Medalje hrvatskih športaša na OI do 1992.

1900.  
Zlato
Srebro
Bronca mačevanje:
Milan Neralić
1924.  
Zlato
Srebro
Bronca veslanje, osmerac:
Petar Ivanov, Ante Katalinić, Frano Katalinić,
šimun Katalinić, Viktor Ljubić, Bruno Sorić
1948.  
Zlato
Srebro atletika, bacanje kladiva:
Ivan Gubijan
nogomet:
Stjepan Bobek, Božo Broketa, Miroslav Brozović,
Zvonimir Cimermančić, Zlatko Čajkovski, Željko Čajkovski,
Ivan Jazbinšek, Ratko Kacijan, Frane Matošić,
Franjo Šoštarić, Bernard Vukas, Franjo Wölfl
Bronca
1952.  
Zlato veslanje, četverac bez kormilara:
Duje Bonačić, Petar Šegvić
Mate Trojanović, Velimir Valenta
Srebro nogomet:
Vladimir Beara, Stjepan Bobek, Tomislav Crnković
Zlatko Čajkovski, Vladimir Čonč, Vladimir Firm
Ivica Horvat, Slavko Luštica, Bernard Vukas
Branko Zebec
vaterpolo:
Juraj Amšel, Veljko Bakašun, Marko Brajnović
Vlado Ivković, Zdravko Ježić, Zdravko Kovačić
Ivica Kurtini, Lovro Radonić, Ivo Štakula
Bronca
1956.  
Zlato
Srebro atletika, maraton:
Franjo Mihalić
nogomet:
Mladen Koščak, Luka Lipošinović, Zlatko Papec
Ivan Šantek, Joško Vidošević
vaterpolo:
Juraj Amšel, Ivica Cipci, Tomislav Franjković
Vlado Ivković, Zdravko Ježić, Hrvoje Kačić
Zdravko Kovačić, Lovro Radonić, Marijan Žužej
Bronca
1960.  
Zlato nogomet:
Andrija Anković, Zvonko Bego, Tomislav Knez
Željko Matuš, Željko Perušić, Ante Žanetić
Srebro
Bronca
1964.  
Zlato
Srebro vaterpolo:
Ozren Bonačić, Zoran Janković, Ante Nardeli
Frane Nonković, Vinko Rosić, Karlo Stipanić
Zlatko Šimenc, Ivo Trumbić
Bronca
1968.  
Zlato plivanje, 100 m prsno:
Đurđa Bjedov
vaterpolo:
Ozren Bonačić, Ronald Lopatny, Miroslav Poljak
Karlo Stipanić, Ivo Trumbić
Srebro plivanje, 200 m prsno:
Đurđa Bjedov
košarka:
Krešimir Ćosić, Nikola Plećaš
Petar Skansi, Damir Šolman
Bronca
1972.  
Zlato boks, kategorija do 81 kg:
Mate Parlov
rukomet:
Hrvoje Horvat, Zdravko Miljak, Miroslav Pribanić
Albin Vidović, Zdenko Zorko
Srebro hrvanje, grč.-rim. stil, kategorija do 90 kg:
Josip Čorak
Bronca hrvanje, grč.-rim. stil, kategorija do 88 kg:
Milan Nenadić
1976.  
Zlato kajak i kanu,
kanu jednoklek (C-1) na 1000 m:

Matija Ljubek
Srebro hrvanje, grč.-rim. stil, kategorija do 57 kg:
Ivica Frgić
košarka:
Krešimir Ćosić, Vinko Jelovac, Željko Jerkov
Andro Knego, Damir Šolman
Bronca kajak i kanu,
kanu jednoklek (C-1) na 500 m:

Matija Ljubek
1980.  
Zlato košarka (M):
Krešimir Ćosić, Željko Jerkov, Andro Knego
Duje Krstulović, Mihovil Nakić, Branko Skroče
Srebro rukomet (Ž):
Katica Ileš, Mirjana Ognjenović
Ana Titlić, Biserka Višnjić
vaterpolo:
Milivoj Bebić, Boško Lozica, Damir Polić
Zoran Roje, Luka Vezilić
Bronca veslanje, dvojac s kormilarom:
Zlatko Celent, Duško Mrduljaš, Josip Reić (kormilar)
košarka (Ž):
Mira Bjedov, Sanja Ožegović
1984.  
Zlato kajak i kanu, kanu dvoklek (C-2) na 500 m:
Matija Ljubek
boks, kategorija do 81 kg:
Anton Josipović
hrvanje, grč.-rim. stil, kategorija do 68 kg:
Vlado Lisjak
rukomet (M):
Mirko Bašić, Pavao Jurina, Zdravko Zovko
rukomet (Ž):
Mirjana Ognjenović, Jasna Ptujec, Biserka Višnjić
vaterpolo:
Milivoj Bebić, Perica Bukić, Veselin Đuho
Deni Lušić, Tomislav Paškvalin, Zoran Roje
Goran Sukno, Božo Vuletić
Srebro kajak i kanu, kanu dvoklek (C-2) na 1000 m:
Matija Ljubek
Bronca nogomet:
Borislav Cvetković, Stjepan Deverić, Nenad Gračan
Tomislav Ivković, Branko Miljuš, Ivan Pudar
košarka (M):
Andro Knego, Mihovil Nakić, Aleksandar Petrović
Dražen Petrović, Ivan Sunara
1988.  
Zlato vaterpolo:
Mislav Bezmalinović, Perica Bukić, Veselin Đuho
Deni Lušić, Tomislav Paškvalin, Renco Posinković
Dubravko Šimenc
streljaštvo, zračni pištolj:
Jasna Šekarić
Srebro stolni tenis:
Zoran Primorac
košarka (M):
Franjo Arapović, Danko Cvjetičanin, Zoran Čutura
Toni Kukoč, Dražen Petrović, Dino Rađa
Stojko Vranković
košarka (Ž):
Kornelija Kvesić, Žana Lelas, Danira Nakić
Bronca boks, kategorija do 81 kg:
Damir Škaro
rukomet (M):
Mirko Bašić, Boris Jarak, Alvaro Načinović
Goran Perkovac, Iztok Puc, Zlatko Saračević
Irfan Smajlagić
stolni tenis:
Jasna Fazlić
streljaštvo, sportski pištolj:
Jasna Šekarić

Hrvatski športaši prvi su put pod hrvatskom zastavom nastupili 1992. na zimskim OI u Albertvilleu, odnosno na ljetnim OI u Barceloni. Najviše uspjeha imala je skijašica J. Kostelić, koja je 2002. u Salt Lake Cityju osvojila tri zlatne i jednu srebrnu medalju, u Torinu 2006. po jednu zlatnu i srebrnu, muška rukometna reprezentacija koja je olimpijski pobjednik 1996. u Atlanti i 2004. u Ateni te dizač utega Nikolaj Pešalov s osvojenom zlatnom medaljom u Sydneyu 2000., muška vaterpolska reprezentacija koja je olimpijski pobjednik 2012. te Sandra Perković u atletici i Giovanni Cernogoraz u trapu s osvojenim zlatnim medaljama na istome olimpijskome natjecanju.

Medalje hrvatskih športaša na ljetnim OI

1992.  
Zlato
Srebro košarka:
Vladan Alanović, Franjo Arapović, Danko Cvjetičanin,
Alan Gregov, Arijan Komazec, Toni Kukoč,
Aramis Naglić, Velimir Perasović, Dražen Petrović,
Dino Rađa, Žan Tabak, Stojko Vranković
Bronca tenis, pojedinačno:
Goran Ivanišević
tenis, parovi:
Goran Ivanišević i Goran Prpić
1996.  
Zlato rukomet:
Patrik Ćavar, Valner Franković, Slavko Goluža,
Bruno Gudelj, Vladimir Jelčić, Božidar Jović,
Nenad Kljajić, Venio Losert, Valter Matošević,
Zoran Mikulić, Alvaro Načinović, Goran Perkovac,
Iztok Puc, Zlatko Saračević, Irfan Smajlagić,
Vladimir Šujster
Srebro vaterpolo:
Maro Balić, Perica Bukić, Damir Glavan,
Hrvoje Herceg, Igor Hinić, Vjekoslav Kobešćak,
Joško Kreković, Ognjen Kržić, Dubravko Šimenc,
Siniša Školneković, Ratko Štritof, Tino Vegar,
Renato Vrbičić, Zdeslav Vrdoljak
Bronca
2000.  
Zlato dizanje utega do 62 kg:
Nikolaj Pešalov
Srebro
Bronca veslanje, osmerac:
Igor Boraska, Krešimir Čuljak, Igor Francetić,
Tihomir Franković, Nikša Skelin, Siniša Skelin,
Tomislav Smoljanović, Branimir Vujetić,
Silvijo Petriško (kormilar)
2004.  
Zlato rukomet:
Ivano Balić, Davor Dominiković, Mirza Džomba,
Slavko Goluža, Nikša Kaleb, Blaženko Lacković,
Venio Losert, Valter Matošević, Petar Metličić,
Vlado Šola, Denis Špoljarić, Goran Šprem,
Igor Vori, Dragan Vuković, Vedran Zrnić
Srebro veslanje, dvojac bez kormilara:
Nikša i Siniša Skelin
plivanje, 50 m slobodno:
Duje Draganja
Bronca dizanje utega do 76 kg:
Nikolaj Pešalov
tenis, parovi:
Mario Ančić i Ivan Ljubičić
2008.  
Zlato
Srebro atletika, skok u vis:
Blanka Vlašić
gimnastika, konj s hvataljkama:
Filip Ude
Bronca streljaštvo, zračna puška:
Snježana Pejčić
taekwondo:
Martina Zubčić, Sandra Šarić
2012.  
Zlato atletika, disk:
Sandra Perković
streljaštvo, trap:
Giovanni Cernogoraz
vaterpolo:
Josip Pavić, Damir Burić, Miho Bošković,
Nikša Dobud, Maro Joković, Petar Muslim,
Ivan Buljubašić, Andro Bušlje, Sandro Sukno,
Samir Barač, Igor Hinić, Paulo Obradović,
Frano Vićan
Srebro veslanje, četverac na pariće:
David Šain, Martin Sinković,
Damir Martin, Valent Sinković
Bronca rukomet:
Mirko Alilović, Venio Losert, Manuel Štrlek,
Ivan Ninčević, Ivan Čupić, Zlatko Horvat,
Igor Vori, Jakov Gojun, Drago Vuković,
Blaženko Lacković, Domagoj Duvnjak, Ivano Balić,
Marko Kopljar, Denis Buntić, Damir Bičanić,
taekwondo:
Lucija Zaninović
2016.  
Zlato atletika, disk:
Sandra Perković
atletika, koplje:
Sara Kolak
streljaštvo, trap:
Josip Glasnović
veslanje, dvojac na pariće:
Marin Sinković, Valent Sinković
jedrenje, klasa 470:
Šime Fantela, Igor Marenić
Srebro jedrenje, Laser:
Tonči Stipanović
veslanje, samac:
Damir Martin
vaterpolo:
Josip Pavić, Damir Burić, Antonio Petković, Luka Lončar,
Maro Joković, Luka Bukić, Xavier García, Andro Bušlje,
Sandro Sukno, Ivan Krapić, Anđelo Šetka, Marko Macan, Marko Bijač
Bronca atletika, skok u vis:
Blanka Vlašić
boks, superteška kategorija:
Filip Hrgović

 

Medalje hrvatskih športaša na zimskim OI

2002.  
Zlato alpsko skijanje, slalom, veleslalom i kombinacija:
Janica Kostelić
Srebro alpsko skijanje, superveleslalom:
Janica Kostelić
Bronca
2006.  
Zlato alpsko skijanje, kombinacija:
Janica Kostelić
Srebro alpsko skijanje, kombinacija:
Ivica Kostelić
alpsko skijanje, superveleslalom:
Janica Kostelić
Bronca
2010.  
Zlato
Srebro alpsko skijanje, superkombinacija i slalom:
Ivica Kostelić
Bronca biatlon:
Jakov Fak
2014.  
Zlato
Srebro alpsko skijanje, superkombinacija:
Ivica Kostelić
Bronca
Citiranje:

Olimpijske igre. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/olimpijske-igre>.