Obradović, Dositej

ilustracija
OBRADOVIĆ, Dositej

Obradović, Dositej (pravo ime Dimitrije), srpski književnik i prosvjetitelj (Čakovo, Banat, oko 1739Beograd, 28. III. 1811). Kao mladić otišao u fruškogorski samostan Hopovo, koji je napustio nakon tri godine. Bio je 1761–63. učitelj u Dalmatinskoj zagori, a potom privatni učitelj u više europskih zemalja i u Rusiji; filozofiju i teologiju studirao u Halleu te fiziku u Leipzigu (1782). Došao 1807. u Srbiju, gdje je osnovao Veliku školu (1808), Bogosloviju (1810) te bio prvi ministar prosvjete (1811). Pod utjecajem M. A. Relkovića i A. Kačića Miošića te engleskih, njemačkih i francuskih racionalista, pisao je i tiskao knjige na narodnom jeziku. Protivio se svemoći Crkve i zauzimao se za »jedinstvo naroda bez obzira na vjersku pripadnost«. Program društvenih reformi i kulturno-prosvjetnoga rada izložio je u Pismu ljubeznom Haralampiju (1783), a potom ga razradio u autobiografiji Život i priključenija (I–II, 1783–88) te u zbirci eseja Sovjeti zdravago razuma (1784). Prikupio je i preveo najpoznatije basne Ezopa, G. E. Lessinga i J. de Fontainea te ih popratio moralnim poukama i prilagodio narodnom životu (Basne, 1788). Objavio je i filozofska djela (Sobranije raznih naravoučitelnih veščej, 1793; Etika, 1803); Pavle Solarić objavio je drugi dio njegova Sobranija, pod naslovom Mezimac (1818). S. Vraz u Zagrebu je 1847. tiskao njegove Basne. Više su mu puta objavljena i sabrana djela.

Obradović, Dositej. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 23.9.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=44610>.