Mušicki, Lukijan, srpski književnik (Temerin, 27. I. 1777 – Karlovac, 15. III. 1837). Studij filozofije i prava završio u Pešti (1800). Zakaluđerio se 1802. i radio kao gimnazijski profesor. Od 1812. arhimandrit manastira Šišatovca, potom episkop gornjokarlovačke eparhije (1828–37). Svestrano obrazovan, prevodio je Horacija, Katona i Anakreonta. Bio je prijatelj D. Obradovića (objavio je 1800. njegove Izabrane basne), J. Kopitara i osobito V. Stefanovića Karadžića. Povremeno je branio Vukovu pravopisnu i azbučnu reformu (dao mu je 1818. znak za slovo đ); zauzimao se za narodni govor, ali nije napustio crkveni jezik. Takvo shvaćanje izrazio je pjesmama Glas narodoljupca (1819) i Glas arfe šišatovačke (1821). Kao pseudoklasicist, pisao je crkvenoslavenskim i srpskim jezikom prigodne i poučne ode u grčkim strofama, s naglaskom na domoljublju; posmrtno su mu objavljene u izdanju Stihotvorenija (I–IV, 1838–47). Skupljao je narodne pjesme, među kojima ima i erotskih. U rukopisu je ostavio Srpsku bibliografiju i građu za gramatiku crkvenoslavenskoga jezika (kratki priručnik za učenike objavio je 1802).
