moderna (prema njem. moderne /Kunst i sl./: moderna /umjetnost i sl./), uobičajen naziv za smjer u hrvatskoj književnosti, likovnoj i glazbenoj umjetnosti te u filozofiji potkraj XIX. i početkom XX. st.; težnja za »modernim« u različitim područjima znači ponajprije nastojanje da se ide u korak s književnostima, umjetnostima i filozofijom u zapadnoj Europi. Moderna je isticala slobodu umjetničkog stvaralaštva, subjektivni izbor i supostojanje stilova, ali je istodobno težila što većemu formalnom savršenstvu.
1. U hrvatskoj književnosti, stilski raznoliko razdoblje, obuhvaća obilježja impresionizma, secesije, simbolizma, realizma, naturalizma i neoromantizma. Pojam se prvo javio na njemačkome jezičnome području, a u hrvatskoj se književnoj historiografiji učvrstio unatoč nekim nastojanjima da se, kao termin koji u mnogim europskim književnostima nije zaživio kao periodizacijska oznaka, izbjegne te da se moderna podvede pod područje šire shvaćena modernizma.
Početak moderne označuje pojava proze koja je novim tematskim interesima i stilskim postupcima znatno iskoračila iz realističke poetike (J. Leskovar, »Misao na vječnost«, 1891; A. G. Matoš, »Moć savjesti«, 1892), a završetak godina izlaska antologije »Hrvatska mlada lirika« i Matoševe smrti (1914). Matoševi su nastavljači i dalje objavljivali stihove u časopisima pa se krajem uzima i 1916/17., tim više što su tada sa svojim programom nastupili ekspresionisti (U. Donadini i A. B. Šimić). Moderna se može podijeliti u dvije faze: prvu, do 1903., obilježava upoznavanje s aktualnim europskim događanjima, obračunavanje s tradicionalističkim poimanjem umjetnosti i postavljanje teoretskoga okvira razdoblja, a u drugoj se znatnije razvila umjetnička produkcija. Kulturno-politički pokret hrvatska moderna (1895–1903), niknuo među hrvatskim studentima u Pragu i Beču, snažno je utjecao na književnost. Mladi, antitradicionalisti, suprotstavljajući se tradicionalistima, starima, oblikovali su svoj program oglašavajući se u periodici (»Hrvatska misao«, »Mladost«, »Hrvatski salon«, »Nova nada« i dr.). Kritičari praške skupine, baštinici Masarykova utjecaja, birali su sociološki pristup (M. Šarić, M. Marjanović), a oni bečke skupine (B. Livadić, M. Dežman Ivanov), nadahnuti secesijom, naglašavali artističku komponentu.
Liberalna i kozmopolitska orijentacija pokreta, zauzimanje za stvaralačku slobodu i načela subjektivnosti, došli su do izražaja u djelima druge faze. Matoš, središnji kritičar druge faze, tekstove je procjenjivao na temelju impresija. Težnja za ostvarenjem ljepote i savršenoga sklada te stilske sklonosti razdoblja – dekorativnost, česta uporaba cvjetnih motiva i simbola – najizraženiji su u dominantno impresionističkoj lirici (Matoš, V. Vidrić, M. Begović, D. Domjanić). Pomnjivo građene zvukovne komponente, ona ponajbolje odražava europska modernistička strujanja. Tipične su teme pejzaž, smrt i ljubav, a potonju je zbirkom »Knjiga Boccadoro« (1900) obogatio Begović opjevavši njezinu putenu i hedonističku dimenziju. Zanimanju europske umjetnosti za mit, folklor i legendu odgovara pjesništvo V. Nazora (»Slavenske legende«, 1900; »Lirika«, 1910). Specifičan je procvat dijalektalne, čakavske i kajkavske lirike (Nazor, Domjanić, F. Galović). Unatoč još snažno prisutnom realizmu (V. Novak), u prozi je, kao posljedica premještanja zanimanja s događaja na psihički život čovjeka, nastupila defabularizacija. U središtu romana »Bijeg« (1909) M. Nehajeva leskovarski je tip preosjetljiva, labilna i pasivna lika, karakterističnoga za modernu. Nove formalne i tematske sklonosti – ukrašavanje i apstrakcija, neobični motivi, zanimanje za iracionalno – karakteristične su za kratke prozne vrste (Livadić, Andrija Milčinović, Dežman Ivanov, Matoš, D. Šimunović), u kojima se prepleću poetike impresionizma, neoromantizma, simbolizma i naturalizma. Fantastičnu prozu pisali su Nazor i I. Brlić-Mažuranić, a usporedno s težnjom prema univerzalizmu razvila se regionalna proza (Matoš, Šimunović, I. Kozarac). I dramsku je književnost obilježio stilski pluralizam: nastale su naturalističke (S. Tucić, J. Kosor, F. Hrčić), simbolističke (I. Vojnović, M. Ogrizović, Galović) i neoklasicističke (A. Tresić Pavičić) drame. Zanimanje razdoblja za psihička stanja obilježava i središnji dramski opus moderne, Vojnovićev. Zahvaljujući reformatorskoj figuri S. Miletića, intendanta zagrebačkoga HNK-a, »Ekvinocij« je praizveden već 1895. Raznolike su tendencije moderne često uključivale i protuslovlja: u oprjeci prema dominantnim liberalnim idejama, djelovali su pripadnici novokatoličkoga pokreta (časopisi »Prosvjeta« i »Luč«), a zastupnici avangardnih tendencija (J. Polić Kamov) podrugljivo su odbacivali vladajući tip ljepote. Svjetski su ratovi zaustavili zamah modernističkih traganja, a razdoblje u kojem su znatnije nastavljena nazvano je druga ili kasna moderna (1952–69). Otvorenošću prema novim mogućnostima izraza i povezivanjem s europskim tijekovima, moderna je iznimno važno razdoblje hrvatske književnosti na putu prema modernoj umjetnosti.
2. U likovnim umjetnostima moderna se javila potkraj XIX. st. Njezini pristaše zagovarali su individualizam, subjektivnost i novi senzibilitet. Pojmu moderne najbliži su simbolizam i secesija. Početci moderne vezani su za izložbu Prvoga hrvatskog salona, što ga je 1898. organiziralo Društvo hrvatskih umjetnika s V. Bukovcem na čelu. Osim njega ideji moderne pridonijeli su slikari M. C. Crnčić, O. Iveković, F. Kovačević, B. Čikoš-Sesija, M. Rački, E. Vidović i kipari R. Frangeš-Mihanović i I. Meštrović. Grupa mladih slikara školovanih u Münchenu u prvom desetljeću XX. st. (J. Račić, M. Kraljević, V. Becić i O. Herman) nastojala je u modernu unijeti francuske utjecaje (impresionizam). Arhitekt V. Kovačić u programskome se tekstu »Moderna arhitektura« zauzimao za individualnu kreativnost izraslu iz sinteze tradicije i modernosti. Časopisi u kojima su se širile ideje moderne bili su »Mladost« i »Hrvatski salon« (1898) te »Život« (1900/01).
3. U hrvatskoj glazbi moderna se javlja približno u razdoblju 1890–1920. u nekim djelima B. Berse (npr. opera »Oganj«, 1906; neka orkestralna djela i solo pjesme), D. Pejačević (neke solo pjesme i instrumentalne minijature) i J. Hatzea (npr. opera »Povratak«, 1911; kantate »Noć na Uni«, »Egzodus« i »Golemi Pan«). Hrvatska moderna u glazbi u izravnoj je vezi s modernim glazbenim strujanjima u zapadnoj Europi, osobito u Njemačkoj. Tako je u glazbi moderna oznaka za postwagnerijanske modernističke tendencije između ranih 1880-ih i 1914. koje u formi, tonalitetu i orkestraciji rabe nove i često snažne zvukovne efekte. Najistaknutiji promicatelji glazbene moderne bili su G. Mahler razgradnjom forme i nagnućem prema fragmentiranosti te neuobičajenom zvukovnošću u, npr., orkestralnoj uporabi zvona i čekića, C. Debussy novim harmonijama, često nadahnutima glazbom Istoka, A. Skrjabin iskoracima na području harmonije i R. Strauss u orkestraciji, osobito u operama »Saloma« i »Elektra«. U glazbeno-estetičkom smislu moderna se odlikuje izrazitim odmakom od romantičkog estetiziranja XIX. st. u smjeru impresionizma i ekspresionizma, a potom izravno vodi do prvoga naraštaja glazbenih avangardista XX. st., kojemu pripadaju npr. F. Busoni, A. Schönberg, F. Schreker i I. Stravinski. Osim za skladanje, moderna je postavila nove zahtjeve i za izvoditelje i za publiku. U prvom su planu bili zahtjevi za jasnoćom i objektivnošću u tumačenju glazbenog teksta te antiromantički pristup izvedbi. Od publike su se zahtijevali odmak od građanskoga shvaćanja glazbene umjetnosti kao neobvezatne zabave i pukog potvrđivanja stvarnosti te suočavanje s glazbom kao spoznajno-kritičkim i etičkim umjetničkim medijem.
4. U filozofiji moderna se javlja u širem kontekstu modernističkoga pokreta potkraj XIX. i početkom XX. st., ali joj prethode filozofijska nastojanja nadahnuta kako europskom filozofijskom misli tako i narodnim duhom. Njezini se utjecaji u filozofiji osjećaju i poslije. Filozofija se razvija pod utjecajem Kantova kriticizma kao i kritikâ na Kantovo odbacivanje metafizike. Taj novoskolastički smjer naglasak stavlja na spoznajnu teoriju (J. Stadler, A. Bauer, F. Barac, S. Zimmermann, Urban Talija, A. Alfirević, Karlo Eterović, S. Bakšić, F. Šanc, K. Balić, H. Bošković, Đuro Gračanin, Karlo Grimm, V. Keilbach i dr.). Utjecajna su i druga idealistička naučavanja koja potječu od J. F. Herbarta, R. H. Lotzea, W. Wundta (F. Marković, Đ. Arnold, V. Filipović). Građanska filozofija gleda na spoznaju ili kao na siguran put koji vodi do apsolutne istine (P. Vuk-Pavlović, V. Filipović, M. Tkalčić, M. Brida, Aleksandar Mužinić) ili kao na put koji ovisi o voljnome stavu (A. Bazala, K. Krstić, Marijan Petras), o psihološkom obilježju mislioca (V. Dvorniković) ili o biološkoj strukturi i dispoziciji pojedinca (R. Bujas, Zdenko Vernić). Psihologizam je bitno obilježje moderne pa se i estetika psihologizira (A. Veber Tkalčević, F. Kurelac, I. Kršnjavi, F. Ks. Kuhač, F. Marković, Josip Križan, Đ. Arnold, A. Bazala). S psihologističko-pozitivističkoga stajališta estetiku obrađuje Lj. Dvorniković, A. Kržan uspostavlja racionalističku estetiku, dok A. Haler ističe odsudan značaj intuicije u umjetnosti, ali obrazloženje vrijednosnoga suda mora biti filozofijski utemeljeno. U kritici idealističke filozofije i klera, tzv. naprednjaci za svoja filozofijska polazišta uzimaju mehanicistički materijalizam, darvinizam, evolucionizam, pozitivizam te elemente imoralizma, pesimizma, individualizma. Prirodoslovci otvoreno prihvaćaju darvinizam (S. Brusina, M. Kišpatić, Gj. Pilar, J. K. Schlosser), no to ne znači da je darvinizam shvaćen samo kao čista prirodoslovna teorija, nego se u prvi plan stavlja njegova »filozofičnost« te se upozorava na njegove filozofijske, etičke, društvene implikacije (Brusina, Kišpatić, O. Kučera). Ideološke implikacije darvinizma najjasnije izlaze na vidjelo u sukobu tzv. spiritualista, antidarvinista (A. Bauer, A. Kržan, Cvjetko Gruber), i materijalista, darvinista, a kulminiraju u raspravi Bauera i B. Šuleka (1888–90). Iako nema izrazitijih pojava socijalnoga darvinizma, ipak je on značajna sastavnica u kritici idealizma, a utjecao je i na pedagošku misao (Lj. Dvorniković, D. Trstenjak). Javlja se i spoznajni relativizam (M. Marjanović), ali i filozofijska i znanstvena kritika teorije relativnosti (S. Mohorovičić) te njezina obrana (Velimir Vrkljan). Uz freudizam se pojavljuje adlerizam i dijalektički materijalizam (A. Cesarec, Z. Richtmann, R. Podhorsky i dr.) kao i kritički osvrt na dijalektički materijalizam (F. Bubanović, A. Mužinić, A. Makanec).
