STRUKE:

mitologija

mitologija (mito- + -logija), sustavno proučavanje mitova, njihova sadržaja, oblika, značenja i postanka. U tom smislu mitologija se razlikuje od mitografije, tj. bilježenja mitova. Budući da naziv mitologija znači i predmet proučavanja (skup mitova) i disciplinu koja se njime bavi, nije uvijek terminološki prikladan. U potonjem značenju najčešći je naziv komparativna mitologija: ona komparativno proučava različite mitologije. Osim toga, proučavanjem mita i pojedinih mitologija bave se uglavnom pomoćne discipline, npr. filozofija, povijest religijâ, sociologija, psihologija, etnologija i kulturna antropologija.

Filozofija proučavanje mita nastoji utvrditi njegovu spoznajnu vrijednost i razgraničiti što je u njem zamišljeno (fikcija), a što zbiljsko. Ono se također bavi postankom mitova. U tom smjeru išla su nastojanja grčke (Ksenofan, Platon i Aristotel) i novovjekovne filozofije (F. W. Schelling, L. Lévy-Bruhl i E. Cassirer). Komparativna mitologija, nastala u prvoj polovici XIX. st., proučava odnose između mitova pojedinih religija i naroda u različitim povijesnim razdobljima (F. M. Müller, E. B. Tylor, J. G. Frazer) i pokušava dokazati da postoji zajednička indoeuropska mitološka praosnova. U XX. st. G. Dumézil komparatistički je proučavao mitove i društveni ustroj indoeuropskih narodâ. Sociološki pristup mitu bavi se njegovom ulogom u društvu, osobito arhaičnom. Po É. Durkheimu mit je imao integracijsku ulogu u oblikovanju i postanku društvene skupine. Antropološki funkcionalizam (B. Malinowski) na temelju obilne etnološke građe iz arhaičnih društava (J. G. Frazer) produbio je ulogu mita u društvu. Uočivši srodnost između mita i sna, psihoanaliza i dubinska psihologija proučavaju mitologiju s gledišta podsvjesnih sila u čovjeka. Po S. Freudu, mitske su predodžbe odraz čovjekovih podsvjesnih konflikata (Edip, Elektra). C. G. Jung u mitovima vidi kolektivne obrasce, arhetipove, izraz kolektivnoga podsvjesnog. Strukturalna antropologija u proučavanju mita primjenjuje strukturalističku metodu. Dok je po L. Lévy-Bruhlu mit izraz predlogičkoga mentaliteta, po strukturalistu C. Lévy-Straussu i »divlja misao« na svoj je način logična kao i civilizirana. Povijest religija nastoji sagledati mit kao poseban hijerofanijski oblik kojim se očituje sveto. U tom smislu zanimljiva su istraživanja M. Eliadea, koji je nastojao otkriti smisao mita u arhaičnom društvu, a onda uopće u religijskoj povijesti. Po njemu je mitologija priča o djelima nadnaravnih bića; mitskoj svijesti to je istinita priča jer se odnosi na zbilju, a sveta jer se odnosi na djelo nadnaravnih bića; mitologija se uvijek odnosi na stvaranje svijeta i nastanak neke ustanove ili običaja; upoznajući mit, arhaični čovjek upoznaje stvarnost i njome ovladava; pritom nije riječ o apstraktnoj nego o proživljenoj spoznaji, do koje se dolazi preko priče i rituala; pričajući mit ili izvodeći obred kojim se on uprisutnjuje, sudionik je obuzet svetom zanosnom snagom pradogađaja.

Mitologijom se naziva i skup mitova neke religije, etnije ili civilizacije, pa se govori o grčkoj, rimskoj, egipatskoj, asirskoj, babilonskoj, indijskoj, kineskoj, japanskoj, germanskoj, slavenskoj, keltskoj, aztečkoj mitologiji i sl.

mitologija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 14.11.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=41255>.